Neukom, naivnom i poluslijepom čovjeku listopadski izbori pokazali su da je Bosna i Hercegovina izgubila svaki red, svaki plan i da posljednja nada samo što dušu nije ispustila.
Država škripi na sve strane.
Puca po svim šavovima!
Narod živi u neimaštini, u strahu i iščekivanju raspleta. Jer "naša barka mala, što pušta na sve strane" plovi političkim vrtlozima i nemirnim vodama Balkanskog poluotoka.
Njezini kormilari su nepouzdani.
Ima i nedobronamjernih!
Nitko ne zna tko su njihovi izvorni učitelji, politički mentori i sponzori i u kojem će smjeru barku "navigati". Uglavnom, ne smijemo biti lakomisleni i naivni. Sve se odvija u nuždi, po tuđoj volji, po tuđoj pameti i u tuđem interesu.
Iz dana u dan ljudi se pitaju može li Bosna i Hercegovina, umorna, podijeljena, ponižena i sa svih strana zlostavljana starica, vratiti se s besmislenog puta, punim plućima prodisati i zaploviti u susret zajednici uređenih i uljuđenih europskih naroda. Istina, put je iznutra zamršen, a izvana pod snažnim utjecajem velikih naroda i moćnih saveza. Teško je razmrsiti bosanskohercegovačko čvorište.
Neće biti lako!
Nikada nije ni bilo lako!
Ispod naše lipe sve manje je hlada.
A, opet, razumnom i upućenom čovjeku postavlja se pitanje je li uzvišena, opjevana i spasonosna ideja Europske unije postavljena kao kulisa iza koje će politički i gospodarski moćne zemlje štititi svoje interesne ili je to još jedan perfidan pokušaj prijevare povijesnih ambicija malih, potlačenih, izluđenih naroda, željnih svoje samostalnosti, suvereniteta, slobode i civilizacijske ravnopravnosti.
Kao kula od karata stari poredak se urušio.
Novi, uređen, ustavan i stabilan nitko nije stvorio. To govori da su Versajske i druge tvorevine živjele i održavale se po načelu "drži vodu dok majstori odu". Tako je uvijek kada u jednoj zemlji stvari krenu naopako. Kada zli i opaki ljudi, kao psi kad se s lanca otrgnu, zavladaju pa svuda okolo siju kancerogenu mržnju. Razorene nebodere, i zgrade i ulice i sokake lako je obnoviti. Teško je popraviti ruševine i zacijeliti pukotine koje nastanu među ljudima i narodima različitih povijesnih, kulturnih, religijskih, gospodarskih i drugih za sada.
Konačno, ako se Zapad ne oslobodi starih kolonijalnih navika i pohlepe za tuđim biserima, draguljima i resursima, a Istok ne razračuna s mračnim duhovima svoje povijesti, teško će svijet, a s njim i naša zemlja, naći mir u okovima svjetske tiranije. Vlastodršci zaboravljaju da je mir prvi i temeljni zakon prirode, a sve drugo jad, sukob i nevolja. Povijest svjedoči da se krvlju ništa nije opralo niti prerezanim grkljanima riješilo.
Podloga razumnom pesimizmu su strah i strepnja od onog što bi nam mogao donijeti rusko-ukrajinski imperijalni nesporazum i što bi nam mogla donijeti nova, 2023. godina. Proročica je moćnog rimskog cara Gaja Julija Cezara upozorila da se čuva "martovskih ida". Da se čuva sredine mjeseca ožujka. To upozorenje s vremenom postalo je proročanstvo. Petnaestog ožujka 41. godine prije Krista ubijen je moćni rimski car Gaj Julije Cezar.
Današnje prilike jednako su opasne. Na jednoj i drugoj strani, na istoku i zapadu, jugu i sjeveru obilje je nuklearnog oružja i obilje ljudi opasnih namjera.
U Bosni i Hercegovini posebno.
Tu se nikada ne zna na čemu smo.
Gdje smo i što nas sutra čeka.
Planine iznad Sarajeva i Banje Luke, brda oko Bihaća i Mostara, u jednom trenu znaju se zamračiti i sastaviti poput obrva iznad očiju. I eto nevremena.
Eto grmljavine.
Zapuše slijeva, zapuše zdesna i na koncu zapuše sa svih strana. Zato se govori da je Bosna, s njom i nešto čvršća Hercegovina, poput pocijepane kabanice. Samo Svevišnji zna hoće li naš zagađeni zrak netko pročistiti. Inače, zapaljiv je poput suhog sijena pokošenog usred ljeta na Mostarskom blatu ili u Popovu polju.
I danas, kao i prije dvije tisuće godina, čovjek se može upitati što je Bosna i Hercegovina i koji narodi u njoj žive. Potraga za odgovorom mora biti utemeljena na povijesnih činjenicama i velikim događajima. Rasprava o istočnoj granici traži raspravu o bezbroj argumenata, od onih koji se mogu krstiti imenom dnevnopolitičkih do onih koji su tradicionalni i povijesni. Kako god, dolazak Osmanlija najtragičniji je događaj u povijesti Bosanskog Kraljevstva. Sve druge vlasti trajale su kraće, pa su i posljedice njihova vladanja bile manje i lakše preboljive.
Na koncu prošlog stoljeća Bosna i Hercegovina doživjela je sunovrat za koji nisu krivi Srbi, Hrvati ni Bošnjaci. Odgovorna je skupina nedoraslih političara koje je porodila "velika ideja", a potom domaći i strani interes.
S novim izborima došlo je vrijeme obračuna s političkom tuposti i gluposti. Došlo je vrijeme za odlučan obračun s duševnim bolestima koje su se nastanile u namjeri da ovdje ostanu za sve vijeke vjekova.
Jer iznad svih nesporazuma koji nas dijele stoje zajedničke vrijednosti. One koje nas povezuju. Nije vrijeme stilskih vježbi, kritičkih osvrta i političkih nadmudrivanja. Ovo je vrijeme, da ne kažem zadnji čas, u kojem mora progovoriti razum i njegova prva pratilja - mudrost.
Istina nije samo naša!
Nije ni samo njihova!
Ona je nadnarodna, pa i nadosobna.
Jedna, druga, treća i četvrta religija propovijedaju isti nauk:
Ne ubij!
Ne ukradi!
Ne laži!
Jer živimo u vremenu u kojemu zlo postaje sve opasnije, a dobro sve ugroženije i nemoćnije. Jezik je postao političko oružje obmane i vrijeđanja drugih - sapun i parfem - i nešto drugačijih.Tko svoj identitet gradi na mržnji prema drugom, on radi o glavi ne samo "neprijatelju" nego i sebi samom.
Nad našim nebom sve više je tame.
Svjetla je sve manje.
Neprestano se krećemo od nesporazuma do nesporazuma.
U toj tami Bosna, s njom i Hercegovina, ne smiju se pretvoreni u urođeničko pleme drevnog, prosvijećenog europskog tla.
Davne 1945. godine generalni direktor Središnje američke obavještajne službe dao je svojim "učenicima" ovakve upute: - U upravljanju drugim državama stvorit ćemo kaos. Poticat ćemo nesporazume i sukobe. Sve ćemo vješto kamuflirati, tako da će rijetki shvatiti što se događa. One koji budu "pametovali", klevetat ćemo, optuživati, proglasit ćemo ih neprijateljima. Tako ćemo narodima čupati njihovo korijenje. Mladost ćemo poticati na razvrat i od njega stvarati kozmopolite. Stvorit ćemo potkupljivu administraciju. Eto, tako ćemo raditi i tako ćemo uspjeti. Tako će čovjek izgubiti samoga sebe.
Ovakav "nauk" opasan je u zemlji koju je povijest nemilosrdno kaznila i stoljećima prepustila tuđoj upravi, tuđoj pameti i ničijoj milosti. Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se prizora iz priče "Proba" Ive Andrića:
Fra Serafin, svećenik iz Bosne, iz kreševskog samostana, došao na ispovijed sv. Petru. Došao položiti račun za svoj zemaljski život. Naslušao se sv. Petar svega i svačega. Ovakve, fra Serafinove priče nigdje i nikada. Nakon dugog i dubokog razmišljanja sv. Petar reče:
"Ako ćeš da ti pravo kažem, fra Serafine, ona stvar s vjerama nije ovamo u nas, na ovom svijetu, kao što je tamo u vas. Pogotovo u Bosni. Ovdje se, ako hoćeš pravo, i ne pita koje je tko vjere, nego kakav je po srcu i po duši. Po tome mi sudimo. Ali ti ne kazuj ovo nikome jer to ti nitko živ u Bosni neće vjerovati, a možeš i rđavo proći."
Bosna i Hercegovina vapi za sposobnim i odlučnim državnikom. Ovih dana u ruke mi je došla zanimljiva knjiga srpskog pisca Vuka Draškovića. U knjizi "Ožiljci života" na stranici 174. pisac čitatelja uvodi u okolnosti raspada bivše države.
"Bogića Bogićevića, Srbina iz Bosne, lomio je cijeli armijski vrh.
Dan i cijelu noć.
General Veljko Kadijević, Borisav Jović, pa ponovno Crna Gora i obje srpske pokrajine.
Obećavana su 'brda i doline'.
Sve što poželi.
Armijskom i političkom vrhu Bogić Bogićević rekao je odlučno ne i spriječio da zemlja postane vojni kazamat. To je isključivo zasluga Bogića Bogićevića", piše Vuk Drašković.
Miro Petrović, pjesnik nad svim pjesnicima, pjeva ovako:
"Vidiš, sine,
Ustani se,
Onaj spomenik,
Što se ne vidi
To je, sine, gromada,
To je
Bogić Bogićević".