Jesu li konačno političko-policijsko-pravosudnu ‘baruštinu’ uzburkali ponuđeni dokazi?!

Je li, konačno, uzburkana političko-policijsko-pravosudna učmalost kada su u pitanju zločini počinjeni tijekom rata na cijelom prostoru BiH od svih triju nacionalnih vojska, a ne samo dviju, kako se uporno tvrdilo i propagiralo s bošnjačke političke, društvene i medijske scene. Jesu li tu “baruštinu” uzburkali istupi i ponuđeni dokazi, njih više tisuća, koje po ovom pitanju javnosti podastire dugogodišnji istaknuti bošnjački političar, ranije istaknuti član SDA, sada nestranački, a i dalje ugledni i utjecajni Mirsad Kebo. Jer, kada takva osoba izravno i konkretno “ubada” u zločinačko gnijezdo, u zločine koje su nad Srbima i Hrvatima počinili njegovi sunarodnjaci, pripadnici A RBiH i mudžahedini koji su se krvožedno borili i činili zločine “uime Alaha, protiv bezbožnih vlaha”, onda to ima, nedvojbeno, dodatnu nemjerljivo veću težinu. A hrabri Kebo, jer za ovo što čini hrabrost zaista treba, govori otvoreno, dokumentirano ukazuje i pokazuje prstom i dokumentom na visoko pozicionirane dužnosnike bošnjačkog naroda (SDA), na Šefika Džaferovića, u ratu načelnika CDB za zeničku regiju, na Aliju Izetbegovića, u ratu predsjednika nelegalnog predsjedništva nepostojeće Republike BiH, na visokog časnika 3. korpusa A RBiH Mahmuljina, na neke (i sadašnje) dužnosnike IVZ. Upire prstom u visokog predstavnika u BiH, Valentina Inzka, kojega je, tvrdi, o mnogočemu dokumentirano izvijestio, prije svega o zločinima i korupciji, a on uzvratio šutnjom, na tijela vlasti u Sarajevu koja su velikom broju pripadnika zloglasne zločinačke postrojbe El Mudžahid “dali ime i prezime”, lažni identitet, preko lažnih i falsificiranih dokumenata. Prozvao je Kebo i tužiteljstvo i sudstvo, označivši pojedine tužitelje nesposobnim, neke zlonamjernim i nepoštenim, podanicima struktura vlasti, “sinovima svog bošnjačkog naroda”, koji predmete drže u ladicama odavno prekrivenim prašinom, ili pak namjerno čine formalne propuste pa predmeti “padaju” na višim sudbenim instancama. Kebo naglašava kako će se, u takvim “igrama” i manipulacijama, u različitom tretiranju žrtve i zločina, dodatno zakomplicirati međunacionalni odnosi, te na traženje (Šefik Džaferović) njegove odgovornosti, kao i odgovornosti onih koji su mu dali te kompromitirajuće dokumente koji će, kako je navodno Džaferović kazao, nanijeti veliku štetu bošnjačkom narodu. Govori Kebo i o “grijesima struktura vlasti” (SDA) i zločinima pripadnika A RBiH i mudžahedina iz 7 muslimanske brigade iz sastava 3. korpusa, a koja je bila pod izravnim zapovjedništvom Alije Izetbegovića, nad zarobljenim pripadnicima srpskih vojnika i civila na području zone odgovornosti ovoga korpusa gdje su počinjeni stravični zločini (Vozuća, Ozren…), a sve to uzburkalo je duhove i u središnjoj Bosni, među Hrvatima. Jer, tvrde Hrvati sa srednjobosanskog područja, ako se igdje može govoriti o nekažnjenim zločinima, ne negirajući strašene zločine nad Srbima u Vozući, a zna se da se tu odrubljena srpska glava plaćala 50, a zarobljeni kalašnjikov 100 njemačkih maraka, onda je to područje središnje Bosne i zločini počinjeni nad Hrvatima. A zanimljivo je i indikativno da su i jedno i drugo područje u vrijeme kada su na njima počinjeni najveći zločini, posjećivali Alija Izetbegović i Šefik Džaferović. Sada se i Hrvati pitaju (nadaju se) hoće li se, nakon što je Mirsad Kebo ispustio “duhove iz godinama hermetički zatvorene boce” i klupko zločina počinjenih nad Hrvatima središnje Bosne, u ratu i poraću, početi odmotavati. Zločini su brojni, strašni, a ovaj put ćemo tek navesti neke od njih, radi podsjećanja, jer smo u više navrata o njima detaljno pisali: strijeljanje 37 zarobljenih pripadnika HVO-a i hrvatskih civila u Maljinama, strašni zločini u Čuklama, Brajkovićima (8. i 9. lipnja 1993.), ritualna klanja u Orašcu i Čuklama, zločini u Zenici, u selima Šušanj, Bilivode, Čajdraš, u logorima u gradu, u stanovima…, zločini u Križanćevu Selu, Buhinim Kućama, Zabilju, u općini Vitez…! Što je s progonom više od 60 tisuća Hrvata s područja Zenice, Travnika, Bugojna, Novog Travnika, i 20 tisuća njihovih opljačkanih i uništenih domova. Što je sa zločinima u Bugojnu? Zašto nije procesuiran Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratu u tom gradu. Kakva je sudbina 20 bugojanskih intelektualaca hrvatske nacionalnosti odvedenih iz logora A RBiH (u Bugojnu ih je bilo čak 12). Jasno je, na temelju službene korespondencije, to znaju zapovjednik A RBiH u Bugojnu Selmo Cikotić (kasnije ministar obrane BiH) i zapovjednik 3. korpusa A RBiH u Zenici Enver Hadžihasanović. Zločine nad Hrvatima na području središnje Bosne mogli bi nabrajati u nedogled. Do sada, na ukazivanje i dokumentiranje tih zločina nitko od nadležnih nije se ni obazirao. No, sada, istupom Mirsada Kebe, nada se ipak budi. Jer, riječ je o uglednom bošnjačkom političaru i intelektualcu koji je, što je do sada bilo nezamislivo, uzburkao duhove, dokumentirano pokazao na osinjak zločina svog naroda, pa se sada i Hrvati s područja središnje Bosne s pravom nadaju (?) da će pravda konačno zakucati i na vrata egzekutora i njihovih nalogodavaca i zaštitnika. Hoće li?