U mnogočemu su za povratak srpske vlasti u Crnoj Gori zaslužni Hrvati. Na parlamentarnim su izborima 2020. godine, zbog podijeljenosti dviju hrvatskih stranaka (HRS i HGI), i izgubili jedan, gotovo zajamčeni mandat. Bez njega su prosrpske stranke na krilima litija (vjerskih prosvjeda), koje je predvodila Srpska pravoslavna crkva, uspostavile svoju prosrpsku vladu. Bez Đukanovićeva DPS-a. Tako načet i oslabljen, bez "svoje" vlade, Đukanović na nedjeljnim predsjedničkim izborima nije imao šanse protiv ujedinjenih srpskih stranaka. Koje sada vladaju Otvorenim Balkanom. Jer, uz Srbiju, Crnu Goru, na čelu BiH je Željka Cvijanović, a entiteta RS Milorad Dodik. Preostaje im još preuzeti Sjevernu Makedoniju i na Kosovu uspostaviti "ZSO".
Jakov Milatović, stjecajem slučajnih okolnosti, postao je novi predsjednik Crne Gore. U izbornu utrku ušao je nakon što se za Milojka Spajića, šefa njegove stranke Europa sad, otkrilo da ima dvojno državljanstvo, što je u Crnoj Gori zabranjeno. Po nazivu stranke, pa i njegovu životopisu, reklo bi se, umjereni kandidat. Međutim, za njegovu pobjedu zaslužni su Srpska pravoslavna crkva, srpske stranke u Crnoj Gori, mediji u Srbiji i radikalni političari, poput Vojislava Šešelja, Andrije Mandića... Milatović je, kao bivši ministar, populističkim mjerama vrlo vješto iskoristio Ministarstvo ekonomskoga razvoja. Povećao je mirovine i plaće, ali je zato uništio zdravstvo i obrazovanje te u konačnici - crnogorski proračun.
Nakon 32 godine kontinuirane vladavine, kao predsjednika ili premijera, brojnih pobjeda nad političkim protivnicima, Milo Đukanović u nedjelju je prvi put morao prihvatiti poraz. Riječ je, svakako, o kontroverznom lideru koji se kroz četiri države (SFRJ, SRJ, SCG i CG) uspio održati na vlasti, što, samo po sebi, nije bilo lako. Pogleda li se još popis onih koje je pobjeđivao na tom putu, nema dvojbe da je Milo Đukanović majstor politike. On je 1991. godine postao premijer Crne Gore. S tim godinama (29) bio je najmlađi premijer u Europi, a za taj njegov početni politički uspjeh najzaslužniji je bio Slobodan Milošević. On se u to vrijeme raspada Jugoslavije obračunavao s nepodobnim kadrovima koji se nisu uklapali u velikosrpsku viziju. Mladi Đukanović je, u paru s Momirom Bulatovićem, predstavljao Miloševićev tandem u Podgorici za tobožnje očuvanje SFRJ.
Đukanovićeva poslušnost Miloševiću trajala je nekoliko godina, uključujući i one tijekom kojih su, po njegovu nalogu, razarani gradovi, ubijani i protjerivani nesrbi iz dijelova Hrvatske i BiH. Miloševiću je okrenuo leđa (tek) potkraj 1996. godine, kada njegova struja unutar vladajućeg DPS-a u Crnoj Gori odnosi pobjedu i potpuno se distancira od Beograda. Sve je završilo raspadom državne zajednice Srbije i Crne Gore te okretanjem Podgorice Zapadu. Nije Milošević mirno gledao kako gubi Crnu Goru, ali imao je sve manje snage boriti se za nju. Tu je ulogu uglavnom prepustio srpskim strankama i liderima u samoj Crnoj Gori, koji u brojnim koalicijama nisu uspjeli poraziti Đukanovićev DPS sve do 2020. godine. Apsurdno, i tada im je to uspjelo samo zahvaljujući jednom Albancu - Dritanu Abazoviću, čiji se Građanski pokret URA svrstao uz prosrpsku oporbu.
Đukanovićevoj stranci tada, kao ni u nedjelju, nije bilo dovoljno što uz sebe ima nacionalne manjine i prozapadno biračko tijelo. Možda su njegove tvrdnje o ugroženosti crnogorske neovisnosti, euroatlantskog puta bez njega, kao predsjednika, pretjerane, ali više je nego očito da će pobjeda Jakova Milatovića predstavljati zaokret u crnogorskoj politici. Vjerojatno u smjeru Beograda, a moguće i Moskve. Istina, Milatovićeva novoosnovana stranka Europa sad, koja nije čak ni parlamentarna, programski se zalaže za nastavak europskih integracija Crne Gore. Međutim, Milatović i Europa sad, baš kao i Abazović te njegova URA, u svojevrsnom su zarobljeništvu prosrpske koalicije oličene u liku i djelu četničkoga vojvode Andrije Mandića. A gdje je Mandić, tu su i Beograd i Moskva.
Uz neskrivenu potporu režima u Beogradu i utjecajne Srpske pravoslavne crkve, bit će to, izvjesno je, jedna drukčija Crna Gora. Nikad bliža "srpskom svetu", u koji je ne uvode etablirani srpski nacionalisti, već oni umiveni u europsko ruho, a takvi su i Jakov Milatović i Dritan Abazović. Đukanoviću ostaje da za nepuna tri mjeseca na prijevremenim parlamentarnim izborima povrati dio utjecaja i vlasti. Ne uspije li u tome, njegov odlazak u političku prošlost ostat će zapamćen po nizu apsurda. Vladu su mu, preko Albanca Dritana Abazovića, srušili "njegovi" prijeratni politički srpski istomišljenici, a osobno ga porazili preko "njegova europskog pokreta" sa Srbinom Milatovićem. U tom raskoraku između prosrpskog i proeuropskog cijenu su platili i on i njegova stranka. •