Kad znanstvenike više ne zanimaju epruvete i mikroskopi, vrijeme je da se srozaju u političare

Kad je počela pandemija, još dok smo o njoj i tom virusu tako malo znali, fascinantna je bila spoznaja da su u prvim redovima znanstvenih instituta i glavnih bolnica u mnogim zemljama Hrvati za čije karijere šira javnost dotad uglavnom nije čula. To da Hrvati drže jake pozicije i u Oxfordu i u Njemačkoj u institutima gdje se radi na cjepivu samo je dodatno hranilo naš najdraži nacionalni mit da tamo u svijetu gdje nešto vrijedi uvijek ćeš naći nekog Hrvata. Mit ili zbilja, ti znanstvenici i vrhunski liječnici javljali su se hrvatskim medijima i javnosti i učili nas i sokolili u borbi protiv virusa. Obratili su nam se samo nekoliko puta, kad je bilo najpotrebnije, te potom prionuli na posao.

Oni u laboratorijima Oxforda i u Njemačkoj u međuvremenu su dovršili svoj posao na izradi cjepiva, oni koji vode nekoliko svjetski važnih bolnica od tada se svakodnevno bore s virusom i bave spašavanjem oboljelih, a umjesto njih brzo se pojavio cijeli ešalon onih koji, pokazalo se, i kao znanstvenici imaju znatno više vremena baviti se medijskim nego znanstvenim istraživanjima. Ima njih desetak i u proteklim mjesecima ušli su nebrojeno puta kroz medije u svaki hrvatski dom, no i među njima ima razlike. Neki svoje teorije o virusima i taktikama borbe protiv COVID-a iznose onda kada ih novinari potraže, neki su se utaborili u Vladinu znanstvenom savjetu, a oni koji u pravilu nisu bili ni od politike ni od medija sami su se izborili za svoj medijski prostor. Oni su naučili postati interesantni tako što su pokrenuli rat s drugim znanstvenicima ili oponiraju vladajućoj politici ili praksi Nacionalnog kriznog stožera.

S nekima od njih često će nam početi dan kao s Draganom Primorcem u HTV-ovoj emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, dok će s nekima od njih poput Ivana Đikića proći i jutro, i poslijepodne, a zaželjet će nam i laku noć ako treba. Što reći, ti su momci znanstvenici u međuvremenu savladali sve medijske lekcije, naučili su kako dominirati prostorom i zaokupiti pažnju, a nakon njihovih nebrojenih pojavljivanja, oni malo ciničniji, kojima ta inflacija ipak počinje ići na živce, primijetit će: pa odakle njima toliko slobodnog vremena u danu da se stignu baviti medijima i javnosti. Uvriježena slika znanstvenika u javnosti do sada je bila da su to uglavnom zatvoreni, a time i dosadnjikavi pregaoci koji se po cijeli dan bave svojim epruvetama i mikroskopima i ne bave se ničim profanim kao što su medijske objave. Otuda sada i zabrinutost običnog puka oko karijera spomenutih znanstvenika jer se svi pitaju, prvo, kako su našli vremena za tolike javne objave, a drugo, neće li zbog toga patiti i njihov znanstveni rad.

U međuvremenu ljudi su nekako instinktivno našli načina probrati one vrijedne poruke pa obraćaju pažnju uglavnom kad se jave oni hrvatski znanstvenici koji ili rade na nalaženju cjepiva ili su svakodnevno uključeni u borbu za spašavanje zaraženih. Jer poruke tih znanstvenika i liječnika su ono vrijedno pažnje. Nekako osjećaj ući da njihovo puko teoretiziranje ne dolazi više tako jednostavno do ušiju javnosti, neki od naših znanstvenika naučili su kako opstati u medijskom prostoru. Počeli su napadati jedni druge te napadati politiku i način borbe koji protiv COVID-a vode Vlada Andreja Plenkovića i Nacionalni stožer. Taj rat između grupacija znanstvenika upravo traje i toliko se razbuktao na liniji Lauc-Radman kontra Đikića, Štagljara i drugih da već uvelike doprinosi kaosu. Činjenica je da su, što se korone tiče, u Hrvatskoj stvari izmakle kontroli i da su brojke zaraženih i umrlih zastrašujuće. Mnogi od nas ustaju i liježu sa strahom pitajući se je li danas došao red na nas.

U takvoj situaciji prirodna je potreba ljudi da se okrenu jakim osobama u politici, znanosti ili medijima koji su razumni, jaki i hrabri, koji sokole druge da se drže i izdrže. Narod sada želi liderstvo i sposobno krizno upravljanje. A kada prostor dobivaju prznice i svađalice, oni samo uvećavaju kaos. Da će političari iskoristiti ovaj trenutak straha i opće zbunjenosti, bilo je za očekivati jer oni od toga žive i jasno je da će se truditi nametnuti i tvrditi da oni bolje znaju od vladajućih. Na takvo osipanje energije smo navikli, takvog je politikantstva bilo čak i za vrijeme rata. No, kada takav način ponašanja prigrabe i ljudi za koje smo smatrali da su ozbiljni profesionalci i znanstvenici, onda možemo samo zaključiti da su se uspješno srozali na razinu politikanata. Neki od tih desetak znanstvenika koji su sada uključeni u medijski rat shvatili su da čine štetu i javnosti, a i sebi i struci pa su rekli da se povlače iz daljnjeg prepucavanja. Oni koji će nastaviti trovati medijski prostor i doprinositi kaosu bili bi pošteniji kada bi se posvetili politici jer ona im je ionako postala važnija no njihovi laboratoriji, epruvete i mikroskopi.