Kako bi Hrvatska danas izgledala da prije deset godina, 30. lipnja 2011., nije uspjela završiti pregovore o pristupanju Europskoj uniji? Loše, lošije i najlošije.
Loše jer bi propustila posljednji vlak koji je kretao s ovih perona prema tom velikom projektu ujedinjenja Europe u možda ne idealan, možda još uvijek manjkav, ali uvjerljivo najrazvijeniji oblik regionalne integracije u svijetu. Važan osjećaj pripadnosti Europi, i osjećaj povratka u Europu u statusu samostalne, suverene države, ostao bi neostvaren. Neki su i tada, a neki možda i još jutros, mislili da bi propuštanje šanse za dovršetak pregovora u ljeto 2011. jednostavno značilo da nas neka druga šansa za zatvaranje pregovora čeka u nekom drugom mjesecu, s nekom drugom Vladom, ali vrlo blizu.
Ali svi koji su pratili što se događa u EU znali su da druge šanse neće biti na vidiku. Bujala je dužnička kriza. Prvi put u povijesti europskih integracija šaptalo se o mogućoj dezintegraciji, a ne integraciji. Iza brda valjao se Brexit. To je tad već bilo vidljivo i vrlo jasno, a postojale su još i krize koje se u tom trenu nisu naslućivale. Velika migrantska kriza 2015., na primjer. Kapacitet Europske unije da zaista prima nove članice izgledao je u to vrijeme poput garažnih vrata koja su se godinama spuštala i spuštala, ali ispod kojih se Hrvatska provukla prije nego što su konačno spuštena.
Bilo bi nam, dakle, loše, ali zašto lošije? Jer bi od trenutka tog, nasreću izbjegnutog, neuspjeha Hrvatska sve više klizila u poziciju u kojoj je iz međunarodne perspektive promatrana kao – htjela, ne htjela – dio zapadnog Balkana. Bili bismo u društvu onih koji su ostali izvan EU. Bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija. Ne može se pobjeći od geografije, ali od geopolitike može, i Hrvatska danas nije dio zapadnog Balkana, nego je država članica Europske unije. Kojoj je stalo do napretka zapadnog Balkana na europskom putu, jer taj put u načelu znači reformiranje naših susjeda u bolje države, ali koja je sama usidrena negdje drugdje, u Europu, ne na Balkan. Da je ostala izvan EU, i Hrvatska bi se opterećivala temama i dilemama poput stvaranja nekog novog regionalnog “mini Schengena”, s centrom gravitacije u Beogradu. Može li netko pri zdravoj pameti tvrditi da bi to bilo bolje? Ne, bilo bi loše i lošije.
Ali zašto najlošije? Zato što je ovo drugo bilo predvidivo, a tek dolazimo do nepredvidivosti, poput globalne pandemije novog koronavirusa. Neke države imale su, naravno, blaže mjere lockdowna, ali i same države bile su osuđene na svojevrsni kućni pritvor, na zabranu svih ne-esencijalnih putovanja za njihove građane. Da je ostala izvan EU, Hrvatska prošle godine ne bi uopće imala turista iz onih europskih zemalja na koje se naš turizam toliko oslanja.
Hrvatska bi u očima EU – a onda i Njemačke, Austrije, Italije, Slovenije, Mađarske, Poljske… – bila u statusu treće zemlje, a prve takve “treće zemlje” tek ovih dana dolaze na listu onih iz kojih EU ukida zabranu svih ne-esencijalnih putovanja. Među njima tek sad na tu listu dolaze jedne Sjedinjene Američke Države ili jedna Srbija.
Putovanja unutar EU u doba globalne pandemije bila su teža, ali ipak moguća, jer je svima u EU bilo stalo do obrane koncepta slobode kretanja, dok su putovanja iz trećih zemalja u države članice EU bila neusporedivo teža, riskantnija, neizvjesnija. Što bi to značilo za hrvatski turizam? Nešto najlošije.
A na kraju, ne najmanje važno, tu je i prilika zvana europski fondovi. Kako bi Hrvatska izgledala danas da prije 10 godina nije završila pregovore o ulasku u EU? Pa bez Pelješkog mosta i još bezbroj takvih investicija u razvoj države, društva i ekonomije. A to su samo oni europski fondovi za koje smo znali unaprijed da postoje, koji su bili predvidivi. Na sve to dodan je još jedan koji nije bilo moguće predvidjeti ni 2011., ni 2013., ni 2019., a to je fond za oporavak od korona-krize, koji je Europsku uniju vinuo u visine u kojoj po prvi put masovno izdaje zajedničke, europske obveznice. I od čega Hrvatska ima najveće koristi od svih država članica, gledano prema udjelu tih bespovratnih sredstava u nacionalnom BDP-u. To je najbliži ekvivalent Marshallovom planu koji je Hrvatska ikad imala u rukama. Svega toga ne bi bilo da se prije 10 godina nije dogodilo jedno stvarno postignuće u povijesti ove države.