U godinu dana nakon pojave prvoga slučaja infekcije COVID-19 u Hrvatskoj i svijetu od koronavirusa oboljelo je približno 100 milijuna ljudi. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije kolektivni imunitet neće se postići ni u 2021. Kako se nositi sa strahom od zaraze? Kako se zaštititi prije cijepljenja i stjecanja imuniteta? Kako se oporaviti i povratiti energiju? Samo na Doktor Online vodeći hrvatski liječnici, znanstvenici i farmaceuti analiziraju što smo naučili u više od 300 dana života s bolešću COVID-19 u Hrvatskoj.
“Pandemija COVID-19 ima obilježja velike svjetske krize koja nosi čitav niz negativnih posljedica po zdravlje i funkcioniranje ljudi. Brojna istraživanja pokazala su da je intenzitet straha od zaraze koronavirusom premašio većinu dosadašnjih strahova od neke zaraze. S obzirom na moguće ishode razumljiv je strah od zaraze, smrti i gubitka bližnjih osoba. U 2020. godini spoznali smo kako je COVID pandemija nova i dosad nepoznata opasnost, stoga je ljudski strah prirodna i očekivana reakcija na tu opasnost”, upozorava prof. dr. Darko Marčinko, jedan od najutjecajnijih psihijatara, predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb.
Kako se pobrinuti za svoje mentalno zdravlje i osloboditi straha? Kako prevladati anksioznost koja se javlja zbog društvene izolacije? Kako nam može pomoći vitamin B koji se pokazao korisnim u sprječavanju ili ublažavanju anksioznih stanja?
1. Ima li strah pozitivnu stranu?
Strah je evolucijski nastao da zaštiti čovjeka slanjem signala dijelu mozga koji ima sposobnost optimalne obrambene reakcije da se pripremi i odgovori na potencijalno ugrožavajuću situaciju. Strah ima i funkciju podizanja stupnja budnosti i pozornosti kako bi se na prihvatljiv način suočili s opasnošću i preživjeli. Bitno je znati da strah ima dva značenja: objektivno (vidljivo izvana), ali i subjektivno značenje (osobna percepcija). Rad na sebi omogućuje da strah nama ne upravlja.
2. Koji su novi psihološki izazovi stvoreni u pandemiji?
Svjetsko udruženje psihijatara navodi da je pandemija stvorila i nov psihički simptom. Kada vam bliska osoba oboli od korone, ne možete joj zbog epidemioloških mjera biti blizu, dakle ne možete joj dati podršku izravno, nego samo posrednim, neizravnim putem. Isto tako, dogodi li se smrtni slučaj zbog korone, ceremonija je ispraćaja (sprovoda i opraštanja, uključujući vjerske obrede) zbog epidemioloških mjera ograničena.
To znači da pandemija kod dijela ljudi koji su izgubili bližnje onemogućuje, odnosno blokira prirodne procese žalovanja.
Ovo je bitno znati i o ovome treba razgovarati jer jedino optimalna komunikacija s osobama kojima se vjeruje može omogućiti da teške emocije koje nosi razdoblje žalovanja na pravi način budu prorađene. Stoga je bitno da mjere fizičke distance ne budu i mjere psihološke (komunikacijske) distance te da se koristimo svim dostupnim načinima komunikacije. Za mlade je bitno da ne zanemare važnost vertikalnih autoriteta (roditelji, stariji članovi obitelji, učitelji, profesori) jer su preko društvenih mreža često fokusirani samo na horizontalne, generacijski bliže autoritete. Ako procesi žalovanja nisu odrađeni, može doći do odgođenoga žalovanja, koje često prelazi u depresiju.
Dakle, psiha pamti sve, samo ponekad ispostavlja račun sa zakašnjenjem.
Ne zaboravimo da uz svjesni psihički sustav postoji i naše nesvjesno koje generira sva proživljena iskustva! Trebamo cijeniti i moć nesvjesnoga koje funkcionira na manje racionalnim zakonitostima nego što je to svjesni dio psihe.
3. Istraživanja su pokazala da vitamin B pomaže kod anksioznih stanja, može li i to pomoći?
Pripravci vitamina B kompleksa korisni su za sprječavanje ili ublažavanje anksioznih stanja koja se mogu javiti u pandemiji. Naime, analize su pokazale da je manjak vitamina B2 (riboflavina) povezan s razvojem depresije. Nedostatak vitamina B12 Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) prepoznaje kao globalni zdravstveni problem koji utječe na milijune života. Tipični su simptomi ekstremni umor, nedostatak energije, mišićna slabost i teškoće s pamćenjem, a to stanje može uzrokovati i ozbiljne zdravstvene probleme kao što su nepovratna oštećenja živaca, tjeskoba i depresija.
4. Kako si još možemo pomoći?
Zapadna je civilizacija razvojem tehnologije i znanosti pomislila da ima rješenje za svaki problem. Ipak, civilizacija unatoč dostignućima nije svemoćna. Sram nas je ako nismo “in” pa to skrivamo, a teške emocije proglašavamo negativnima. Negativno je plakati, tugovati ili imati strah. Sve je “na van”, tražimo brza rješenja složenih problema. Stoga pandemija korone, koja doslovno ranjava populaciju diljem kugle zemaljske, može potaknuti brojne osobe da se okrenu i prema unutra. Civilizacija je zadnjih desetljeća jako brzo napredovala, doživjeli smo brojne tehnološke i druge pomake, no dolazak korone u formi globalne pandemije pokazao je svu našu krhkost. Rast je civilizacije išao dominantno “prema van”, a čovjeku je potrebno da raste i “iznutra”. U tom smislu, rad na sebi i svojemu narcizmu omogućuje čovjeku da realnije vidi svoje potrebe, da stane na loptu i promisli o tome što je za njega autentično i istinski vrijedno, a što je reakcija na vanjske poticaje. Sa stajališta psihoanalitičkih teorija i terapija poboljšanje i kreativni rast naše psihe nastupa kada počnemo manje rabiti kompenzacijske psihološke obrane kojima okolini naglašavamo vlastita dostignuća (tzv. narcistične obrane), a zadovoljstvo sve više pronalazimo u tzv. unutrašnjim resursima. Zato psihoterapija i rad na sebi imaju smisla.
5. Kako nam osjećaj zahvalnosti pomaže pobijediti pandemiju?
Pandemija korone ima obilježja velike svjetske krize koja nosi čitav niz negativnih posljedica po zdravlje i funkcioniranje ljudi. No, kriza po definiciji sadrži i pozitivnu dimenziju, odnosno prema psihodinamskim teorijama, svaka kriza može biti i naš izazov.
Samo je sagledavanje problema pandemije isključivo kroz tamnu prizmu djelomično viđenje problema. Da bismo u potpunosti doživjeli problemsko pitanje, bitno je gledanje obogatiti i drugim bojama. Postoje i svijetle boje, a pritom mislim na empatiju koju su ljudi pokazali jedni prema drugima, suosjećanje prema ljudima koji su u nevolji i u pandemiji korone i u stresu vezanom uz potrese. Upravo to DOBRO, empatija i suosjećanje dokaz su da postoji pozitivan izlaz iz krize.
Bitan psihički element pozitivnoga razrješenja krize uključuje i osjećaje zahvalnosti. Psihodinamski gledano zahvalnost je suprotna osjećaju zavisti. Dakle, što više njegujem u sebi osjećaj zahvalnosti i radim na njemu, manja je vjerojatnost da će me preplaviti osjećaj zavisti koji je po definiciji destruktivan. Ozbiljna istraživanja upućuju na to da je razina zahvalnosti izravno i pozitivno povezana s osjećajem zadovoljstva u životu. Pandemija kao kriza navodi ljude na traženje smisla i u realno teškim životnim situacijama. Osnivač logoterapije Viktor Frankl svoje iskustvo boravka u neprijateljskom logoru pretvorio je u životni izazov tako da je i svoje psihoterapijsko usmjerenje nazvao terapija smislom (logoterapija). Frankl je naglasio koliko je osjećaj zahvalnosti bitan i u teškim životnim situacijama te da ljudi trebaju tražiti smisao u svim situacijama, koliko god one teške bile. Poznata je njegova izreka: “Bez obzira na okolnosti čovjeku ne možete oduzeti njegovu slobodu da odabere svoj smisao”. Stoga, u razdoblju između pandemije i post-pandemije njegujmo osjećaj zahvalnosti. Jedna od najvećih zapreka doživljaju punine i radosti življenja upravo je nedostatak zahvalnosti. Ne dopustimo da nam brz tempo zapadne civilizacije oduzme prostor za tišinu susreta sa samim sobom te razmišljanje o blagodatima života.
6. Zašto je rad na sebi koristan u pandemiji?
Jorge Bucay, psihijatar, psihoterapeut i pisac svjetski poznatih uspješnica opisuje kako na našemu životnom putovanju postoje četiri nezaobilazna puta.
Prvi je put konačnoga susreta sa samim sobom, put samoostvarenja i samoaktualizacije. Drugi je put susreta s drugime, koji naziva put susreta. Treći je put gubitaka i žalosti, koji naziva put suza, a četvrti je put ispunjenosti i traženja smisla, koji naziva put sreće.
Put je susreta sa samim sobom vezan za bitna pitanja kao što su pitanja osobnoga poslanja i smisla, pitanja pronalaska i ostvarenja vlastite životne vizije. Samo rad na svojim mentalnim potencijalima otvara mogućnost pronalaska pravoga puta, a pritom upravo put kojim se rjeđe ide, odnosno put susreta sa sobom može ponuditi odgovore na bitna pitanja. Pandemija korone udružena sa stresom vezanim za potres i osjećajem nedostatka kontrole otvorila je ranjivu stranu današnjega čovjeka. U godinama prije pandemije ideologija “brzoga pronalaska sreće” toliko je preplavila medijski prostor i popularnu kulturu da je dijelom zahvatila čak i profesionalnu kulturu (primjer je trend istraživanja brzih i kratkih metoda “dubinskog rada na sebi”). Koncept je sreće pretvoren u imperative postizanja sreće, u neku vrstu kulta sreće. Postoji i nastavak, a to je da oni koji nisu dosegli imperative sreće trebaju osjećati krivnju, čime se njihova patnja samo produbljuje, a rješenje postaje nedostižno jer su i ciljevi realno nedostižni. Perfekcionistički prototip sreće postaje nedostižan, a nelagoda zbog njezina nepostizanja čovjeka samo vraća unatrag.
Uvjerenje kako nam “mora biti dobro u svemoćnoj civilizaciji” pandemija je jasno uzdrmala. Pandemija je usporila svijet na brojnim razinama, ali zanimljiva je “nuspojava” kao posljedica navedenoga. Usporavanje tempa i duže vrijeme boravka u vlastitome domu (na račun vremena provedenoga na poslu) dijelu je ljudi omogućilo kvalitetniji susret sa samim sobom, što uopće nije loše te može biti vrlo izazovno ako ste hrabra osoba! Put kojim se rjeđe ide put je prema samome sebi i suprotan je trendovskim porukama da “moramo misliti pozitivno” jer drugi to od nas očekuju i da se osjećamo loše jer nismo dosegnuli standarde sreće koje civilizacija nudi kao poželjne. Rad na sebi uključuje i povratak prirodnim zakonima, a budući da je čovjek dio prirode, to je nešto što je blisko autentičnoj istini. Živjeti znači iskusiti i radost i tugu, biti veseo, ali i razočaran. Izmjenjivanje ovakvih stanja daje čar životu. Teške emocije nisu nužno negativne emocije. Bespomoćnost, ranjivost i gubitak kontrole sastavni su dijelovi života i nisu sramotni. Pandemija i stres potresa su nas u jačoj mjeri suočili i s tim dijelovima naše psihe. Istražujući manje vidljive puteve vlastite psihe, postajemo jači i samosvjesniji. Znači, hrabrost se isplati!
7. Zašto se važno cijepiti iz pozicije psihodinamike?
Ova pandemija potvrđuje da virus korone ima sposobnost brzoga širenja, ali ne zaboravimo da se brzo širi i panika kao simptom psihičkoga distresa. Intenzitet preplavljujućih emocija koje panika sadrži može dovesti do blokiranja ispravnoga razmišljanja i odlučivanja. Ponekad možemo biti iznenađeni u kojoj mjeri panika izravno pogađa povezivanje emocionalnoga s kognitivnim te kako osobe mogu pokazivati ponašanja i donositi štetne odluke koje bez panike nikada ne bi donosili. Stoga je bitno raditi na smanjivanju panike. S obzirom na brojne medijske informacije o cjepivu iznimno je bitno ostati sabran i vjerovati.
Pitanje je komu vjerovati.
Najbolje je vjerovati medicinskoj struci jer postoje jasna pravila na temelju kojih se registrira neko cjepivo prije njegove primjene u općoj populaciji. Jedini su pravi autoriteti oni koji svoje informacije temelje na dokazanim, znanstveno ispitanim činjenicama. Medicinska je struka vrlo jasno poručila da je cijepljenje medicinski put kojim zaustavljamo pandemiju korone nakon što se dovoljan dio ljudi cijepi.
Zašto je još potrebno spriječiti panične reakcije vezane za cijepljenje? Dokazano je da panika smanjuje naš imunološki, obrambeni odgovor tako da je bitno raditi na jačanju naše rezilijencije (otpornosti) jer nam je ona jedan od glavnih elemenata borbe u vremenu pandemije, a trebat će nam i u post-pandemijskom razdoblju. Optimalna je psihološka reakcija da vjerujemo u pozitivni ishod cijepljenja. Tri su dimenzije (razine) koje bi u tom kontekstu izdvojio: kognitivna, emocionalna i ponašajna.
Kognitivna dimenzija uključuje razumijevanje važnosti medicinskih preporuka i vjerovanje autoritetima. Kada su u pitanju cjepiva, autoriteti su medicinski. Vjerovanje autoritetima omogućuje nam da dobijemo dodatni osjećaj sigurnosti koji nam je svima potreban kako bi dodatno ojačali svoj imunitet u vremenu pandemije. Razumijevanje je pojam koji se vezuje za odnose s drugim ljudima, ali i za uvid u svoje intrapsihičke sadržaje. Dakle, trudim li se razumjeti druge, trudim se proširiti i vlastite spoznaje o sebi jer me to približava istini o sebi i autentičnome doživljaju sebe.
Druga je razina (dimenzija) emocionalna razina i ona je povezana sa suosjećanjem i empatijom prema drugim ljudima. Čin cijepljenja znači da pomažem sebi, ali i drugim ljudima, što stvara prijeko potrebno ozračje empatije i otvara put pozitivnoj atmosferi u međuljudskim odnosima. Emocionalni stav u kojemu mislim samo na sebe i svoje potrebe, a ne i na druge, u psihodinamici nazivamo narcistični (egoistični) stav. Psihodinamika nas uči da narcisi na kraju priče loše prođu jer sami upadaju u zamku svojega egoizma. Egoistični stavovi obično imaju ponašajne krajnosti u kojima s jedne strane postoji psihološki mehanizam idealizacije (“sve je super”), a s druge strane uvijek postoji mehanizam obezvrjeđivanja (“sve je katastrofa”).
Treća je razina ponašajna te na nju izravno utječu kognitivne i emocionalne sastavnice. Naše ponašanje odražava i našu životnu mudrost. Mudre su osobe autentične, dobro prepoznaju što mogu, a što ne mogu. Navedeno otvara put povjerenju prema realnim autoritetima, pri čemu ne postoji loš popratni osjećaj jer to što drugi zna neke stvari bolje od nas iz njegove stručne domene zapravo je za nas dobro.
Upoznavajući svoje granice, vrline i mane, mudrost i iskustvo govore nam da možemo puno naučiti iz velikih ugroza kakva je pandemija. Kao u poznatoj molitvi s trima željama, treba nam smirenost da prihvatimo stvari koje ne možemo promijeniti, hrabrost da mijenjamo stvari koje možemo promijeniti te mudrost da to dvoje razlikujemo.