Sada kada je nestalo dramatičnih sportskih događanja i “live” prijenosa, pojavile su se zanimljive reprize. Prije svih, na HRT-u Svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji. Posljednjih sedam dana reprizirali su svih sedam utakmica. Sinoć je u snimci “odigrana” finalna utakmica protiv Francuza. I opet smo, kao i prije dvije godine, bili jednako tužni zbog izgubljenog zlata. Bez obzira na to što smo znali rezultat protiv Nigerije, Argentine, Islanda, Danske, Rusije, Engleske, strepili smo za svaku pobjedu. Osobito za one u produžecima. Poraz od Francuza teško smo i sinoć proživljavali. S ove distancije pitam se kako smo, gledajući izravne prijenose ljeta 2018., uopće preživjeli sve te drame. Svih sedam repriznih epskih utakmica nije se moglo gledati sjedeći. Bile su za infarkt.
Uz povratak vatrenih, “vratio” se na HRT jednako vatreni Drago Ćosić. Nitko na njegove prijenose nije mogao ostati ravnodušan. Komentarima je i sebe utkao u pobjede i poraze. Čak nas je i u reprizama uživio u dramu. Gotovo je nemoguće odvojiti njegovo glasno osebujno vrištanje od slike igrača dok slave pogodak. “Raaakitiiiić”, još dugo će odzvanjati našim prostorima.
Vjerojatno je HRT morao skupo platiti prava repriziranja SP-a. Međutim, isplatilo se. Ništa nas nije tako moglo otrgnuti od surove koronastvarnosti. “COVID-19.” gurnuo nas je u “Očaj 20.”, a “SP 18.” tek nas podsjeća na ljeto našega nacionalnog zajedništva.
Posljednjih tjedan dana, dok smo gledali utakmice, živjeli smo u iluziji slavlja. Pobjede vatrenih vratile su nas u dane nacionalnog ponosa. Zaista je bilo neopisivo. Stotine tisuća ljudi tada su izišle iz svojih domova na ulice, trgove, kafiće. Gradom su se stapale pjesme navijača i sirene automobila. Dvije godine poslije ruske bajke živimo kinesku basnu u kojoj nam zmije, štakori i šišmiši spravljaju smrtonosni virus. Pandemija je zaustavila naše uobičajene živote. Zbog COVID-19 strpani smo u karantene obiteljskih domova. Prazne su ulice, trgovi i kafići u kojima smo slavili pobjede Dalićevih heroja. Sablasna tišina pritisnula je krovove naših domova. Mnogi su čak porušeni pored bana Jelačića gdje je pola milijuna Hrvata pozdravilo vatrene.
Reprezentacija je naciju često činila ponosnom. Nogometaši, rukometaši, vaterpolisti i drugi uspijevali su Hrvate proslaviti u svijetu puno više od svih drugih. Krovna svjetska organizacija Fifa objavila je da je SP u Rusiji gledalo pola čovječanstva. Samo finalnu utakmicu pratilo je više od milijardu gledatelja. Nema tog novca kojim bi se moglo platiti da se na cijelom planetu na takav način promovira jedna mala Hrvatska. Zato Zlatko Dalić nije samo izbornik svjetske klase. On je u svijetu jedan od najvećih hrvatskih brendova. Jednako kao i Modrić, Rakitić, Mandžukić, Šuker, Boban ili, u drugim sportovima, Kostelići, Petrović, Čilić, Ivanišević...
Uz to što su sportaši najbolji ambasadori u svijetu, ujedno su najjača spona iseljene i domovinske Hrvatske. Veliki doprinos promoviranju takvog ozračja davale su nacionalne televizije. U budućnosti one će sve više gubiti utakmice s komercijalnim kućama. Teško je pretpostaviti hoće li njihova utrka za novcem umanjiti nacionalnu romantiku koju donose svako prvenstvo i svake kvalifikacije.
Vjerojatno bi, barem muškarci, lakše podnosili kućni pritvor da na bilo kojoj od tih televizija mogu uživo pratiti nacionalna prvenstva, Ligu prvaka, Europsko prvenstvo ili pak Olimpijske igre. Sve je prekinuto ili odgođeno. Uopće je teško pretpostaviti kada i kako će se nastaviti. Ostat ćemo uskraćeni za brojna uzbuđenja i slavlja. Tek kakvu će štetu pretrpjeti sportaši. Bez treninga i natjecanja mnogi će završiti karijeru. Njima, kao i gledateljima, ostaju tek sjećanja i televizijske reprize. Oni koji su posljednjih sedam dana gledali hrvatsku reprezentaciju ponovno su živjeli vrijeme od prije dvije godine. Čim smo se vratili u stvarnost, svuda oko nas je korona. Nestvarno nam izgledaju sjećanja na normalan život.
Zato hvala HRT-u što nam je vratio čarobnu prošlost kada već ne možemo živjeti sadašnjost punim plućima. Možda su trebali napraviti veći spektakl u repriziranju Svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji. Uz prikazivanje utakmica mogle su se uraditi popratne emisije primjerene snimkama. A nakon “sinoćnjeg finala” Hrvatske s Francuskom pozvati građane da sa svojih balkona otpjevaju hrvatsku himnu ili bar “Neopisivo”. Kao preksinoć “Moju domovinu”.
Sada više nego ikada treba nam sve ono što će nam vratiti snove. Nešto što će nas izvući iz beznađa i nemoći te preseliti u svijet pobjednika i heroja. Preživljavanje tražimo u virtualnom svijetu. Kada pobijedimo koronu, jedino što nećemo željeti jest njezinu reprizu. •