Burne reakcije stigle su iz Republike Srpske u povodu obilježavanja 31. godišnjice 103. brigade HVO-a Derventa, na kojoj ju je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog. U kritikama prednjače oporbeni političari i srpski ratni veterani. Jedni radi političkih bodova, a drugi radi propagande samo jedne "istine". Po kojoj je HVO činio zločine. Pritom zaboravljaju kako su tada gotovo goloruki Hrvati zajedno s Bošnjacima branili Posavinu pred višestruko moćnijom srpskom oružanom silom. U stvaranju "velike Srbije" upravo su im Posavljaci bili najveća prepreka. Osobito "Derventski vitezovi".
Njihova brigada utemeljena je još u veljači 1992., ali svoj dan obilježavaju 25. ožujka jer su toga datuma derventski branitelji organizirano pružili otpor neprijatelju blokirajući strateške prometnice. Iako je Derventa pala, žrtva poginulih branitelja nije bila uzaludna jer su otvorili koridor za spašavanje civila. Braneći hrvatski narod i teritorij na posavskom koridoru na više od 150 km bojišnice, u samo nekoliko mjeseci život je izgubilo više od 600 derventskih bojovnika, od kojih stotinjak Bošnjaka. Četrdesetak pripadnika ove postrojbe i danas se vode kao nestali. Stotine su ih ranjene.
Nažalost, posavsku ravnicu bilo je teško braniti. Srbi su moćnom oklopno-mehaniziranom tehnikom "JNA" i paravojskama svom žestinom napali Bosanski Brod, Modriču, Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Odžak... Od travnja do srpnja 1992. svi su pali osim Bosanskog Broda. On se držao do listopada. Zapravo, postrojbe Armije BiH i HVO-a su do 1993. godine držale ratnu liniju u predgrađima Brčkog gotovo sve do rijeke Save. Uz tu rijeku održala se enklava kod Orašja, gdje su jedinice HVO-a uspjele u svibnju 1995. godine odbiti čak i silovite srpske napade.
Zasluge Dervenćana za obranu, ne samo Posavine već i svih hrvatskih područja, neprocjenjive su. Ratujući s neprijateljem na svojoj bojišnici bitno su usporili njihovo napredovanje prema drugim područjima u BiH i RH. Srbima je teritorij uz Savu bio važan jer su tu vojno započeli sa zaokruživanjem "velike Srbije" koja bi se protezala područjem Bosanske Posavine te sa zapadnim dijelovima BiH koje su već nadzirali (banjolučka i dobojska regija). Tako "oslobođen" kompaktan prostor planirali su uvezati s tzv. RSK u Hrvatskoj. Kao odgovor na srpsko formiranje SAO Posavine, ali i nejasne politike središnjih institucija u Sarajevu, tjedan dana prije nego što je u Grudama osnovana Hrvatska zajednica Herceg Bosna u Bosanskom Brodu utemeljen je HZ Bosanska Posavina. Posavinom se tada širio zadah smrti, Vukovar je bio pred padom…
Pad i obrana Bosanske Posavine vječiti su izvor brojnih prijepora. Je li izdana?! "U Hrvatskoj, kada se spomene Posavina, onda će većina ljudi, osobito oni koji s tim veze nemaju, reći - to je bila izdaja, to je prodano, to se moglo braniti", rekao je predsjednik Milanović na dodjeli odličja 103. brigadi u Derventi te istaknuo kako on na to ne gleda tako. Štoviše, "čudo je da se Posavina, da se Derventa branila nekoliko mjeseci s tako malo naoružanja i s tako malim sredstvima". Podsjetio je kako je Hrvatska, kao tek priznata država, preuzela ogroman rizik da bude prisutna u Posavini jer to nije bila jednostavna odluka. "Bila je politički vrlo problematična odluka i Hrvatska je dosta tu izložila sebe, odnosno izložili su se ljudi koji su je vodili - predsjednik Tuđman i njegovi suradnici - i na tome im treba odati priznanje".
Ovakve izjave potrebne su za relaksiranje unutarhrvatskih odnosa, ali više od toga potrebno je do kraja rasvijetliti povijesne činjenice kako bi se "padom Posavine" prestalo manipulirati. Kao i Hrvatima, istina je jednako važna i Srbima. Činjenica da su Hrvati u Derventi prije rata bili većina, bile su ih 23 tisuće, a danas tek dvije i pol tisuće, sama po sebi dovoljno govori tko je žrtva, a tko agresor. O katastrofi hrvatskog naroda na području današnjeg RS-a govori i činjenica da od prijeratnih 220.000 Hrvata sada tamo živi tek njih 15.000, odnosno samo 2,4 posto od ukupnoga broja stanovnika tog entiteta.
Danas Derventa, kao uostalom i većina Posavine, sa svim svojim bolnim ožiljcima živi u Republici Srpskoj. S ratnim neprijateljima uspostavljen je kakav-takav suživot. S Bošnjacima, s kojima su bili ratni saveznici, sada u BiH imaju više prijepora nego sa Srbima. Ono što je zajedničko i Srbima i Bošnjacima jest da ni jedni ni drugi ne dopuštaju HVO-u da bilo što obilježava. Žrtvu pretvaraju u agresora. S optuženim i stigmatiziranim Hrvatima RS će lakše pretvoriti isključivo u građanski entitet srpskog odnosno Federaciju u građanski entitet isključivo bošnjačkog naroda. Hrvati su i jednima i drugima smetnja da u miru zaokruže ono što su dobili u ratu (i Daytonu). Zbog toga im brane prisjećanja i na ratnu prošlost. Sve kako bi pobjednike u ratu (Hrvate) lakše pretvorili u gubitnike u miru. •