Hercegovina je prepuna križeva. Simboliziraju stradanja tijekom povijesti, ali i odanost katoličkoj vjeri. Pod njima se i tugovalo i slavilo. Kao jučer, kada je na svetkovinu Uzvišenja Sv. Križa mons. Petar Palić ustoličen za novog mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog. Preuzeo je službu od Ratka Perića, koji je gotovo tri desetljeća bio na čelu tih dviju biskupija. Nazočnost brojnih vjerskih i političkih uglednika na katedralnom trgu, među kojima i hrvatskog premijera, govori o važnosti toga događaja za katolički puk ovoga kraja. Iako su se nad primopredajom nadvili slučaj i fenomen, “hercegovački” i “međugorski”, svečanost je ipak zrcalila bratsku ljubav vjernika i svećenika.
Upravo je katedrala u Mostaru mjesto gdje se treba nadahnjivati zajedništvom i ponosom. I ona je tijekom povijest prošla svoj križni put. Da se sagradi, nije htjela nijedna vlast. Osobito komunistička. Zbog katedrale se robijalo, patilo, umiralo... Vlasti su se bojale vjerskih objekata kao simbola koji označavaju rivalstvo, provokaciju i antagonizam prema drugim vjerama i ideologijama. Burna je povijest tijekom koje su se svećenici u Hercegovini borili za označavanje katoličkih simbola. Lakše je bilo sagraditi crkve nego za njih dobivati dozvole.
Za prvu katedralu u Mostaru biskup Barišić ishodio ju je 1862. od turskih vlasti. Sagrađena je za deset godina. Potom je pripojena mostarskom franjevačkom samostanu i počela služiti kao franjevačka crkva. Stoga je biskup Paško Buconjić za novu prvostolnicu pronašao zemljište na Rondou (u središtu grada). Na gradilište je dovezao klesani kamen, vapno i drugi materijal. Tu je stajalo više od 40 godina. Čim je Biskupiju preuzeo Petar Čule, angažirao je arhitekte. Ponudio mu se čak i Ivan Meštrović.
Rat, a potom i komunističke vlasti, zaustavio je gradnju katedrale. Biskupa su 1948. uhitili i osudili na 11 i pol godina stroge tamnice u Zenici. Dok je robijao, Crkvi su oduzeli zemljište i na njemu sagradili dom kulture. Danas je to Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače. Čim je izišao iz zatvora, Čule je nastavio svoju misiju. Nije uspio vratiti zemljište, ali je dobio drugo, močvaru na periferiji grada. Na njoj je 1975. i postavljen temeljni kamen. Prije toga biskup je vodio rat za arhitektonsko rješenje. Katedrala nije smjela biti viša od obližnjeg Partizanskog groblja. Čak nije pomoglo ni to što je autor groblja Bogdan Bogdanović uvjeravao da 32 metra visoka katedrala neće smetati njegovu spomeniku. Morala je biti skraćena za 12 metara. Sagrađena je za pet godina. Upravo je na jučerašnji dan 1980. godine san mnogih katolika ove biskupije postao stvarnost kada je biskup Petar Čule posvetio katedralu i predao upravu Biskupije biskupu Pavlu Žaniću. Dva desetljeća bila je pošteđena novih nevolja. U posljednjem ratu teško je stradala. Ređenje novog biskupa (koadjutora) Ratka Perića prije 28 godina, također na jučerašnji dan, održano je u Neumu jer se zbog opasnosti od razaranja nije moglo održati u mostarskoj prvostolnici. S mirom je započela obnova. Tada je katedrala konačno dobila i zvonik.
Kao i njegovih šest prethodnika, Petar Palić od jučer je na čelu dviju biskupija. U Mostarskoj-duvanjskoj kao biskup, a u Trebinjsko-mrkanskoj kao apostolski trajni upravitelj. Biskupije mu prelaze granice Hercegovine. Ima i tri otočića: Bobar, Supetar i Mrkan. Ove “hercegovačke biskupije” imaju oko 200 tisuća vjernika. O njima skrbi 220 dijecezanskih svećenika i franjevaca. Pedesetak dijecezanskih i franjevačkih bogoslova priprema se naslijediti one što odlaze u mirovinu. Biskupije imaju više od 80 župa. Nažalost, sve su praznije. Kao i iz svih drugih područja, cijele obitelji odlaze u europske ili prekooceanske zemlje. Ostavljaju zemlju, kuće i svoje crkve koje su s ljubavlju gradili. S demokracijom nije stigla samo sloboda već i zov Zapada. Crkve, samostani, katedrala, groblja... čekaju ih barem za Božić.
Kada su već svećenici i vjernici u bivšem sustavu bili prisiljeni sagraditi katedralu koja “ne strši”, čim je završio rat, počeli su nicati visoki križevi i zvonici. Najviši je na porušenoj franjevačkoj crkvi koja se nalazi malo podalje od biskupove katedrale. Nadvio se nad mostarskom panoramom visinom od čak 106 metara. Trenutačno je to najviši toranj u Hrvata. Jer potres je privremeno skratio vrhove tornjeva zagrebačke katedrale koji su bili za metar viši od onoga na mostarskoj franjevačkoj crkvi. S tih visina može se vidjeti daleko. Nažalost, zbog “hrvatske magle” pogled često ne dopire dalje od “svoga križa”. U takvu sljepilu izrastaju brojni međuhrvatski, međukatolički i drugi sukobi. Jučerašnje zajedništvo ispod niskog zvonika katedrale kao da je najavilo neka bolja, ljepša vremena. Mostar je ionako “grad svjetlosti”. Petar Palić učinit će ga još sjajnijim. •