Ako je Amerika desetljećima slovila kao “svjetionik demokracije” za cijeli svijet, Njemačka je to proteklih desetljeća bila za dobar dio kontinentalne Europe, a osobito za njezin tranzicijski dio, odnosno zemlje poput Hrvatske, koje su tek prije tri desetljeća prigrlile demokraciju. U našem nestabilnom i nesigurnom svijetu Njemačka je uvijek bila pojam stabilnosti i postojanosti, ne samo u ekonomskom i političkom, nego i u svakom drugom smislu. Njemačka demokracija, recimo, ne poznaje institut referenduma koji se kod nas često neopravdano i nekritički glorificira, a Nijemci, ponajprije zbog negativnog povijesnog iskustva iz vremena Weimarske republike i dolaska Hitlera na vlast, nikad nisu imali priliku neposredno odlučivati, primjerice, o predsjedniku zemlje, uvođenju eura ili drugim važnim političkim pitanjima.
Njemačka je također sve do prije nekoliko godina bila jedina velika i važna europska zemlja u kojoj su desničarski ekstremisti bili izvan parlamenta, istisnuti na političku marginu. Neonacistička stranka NPD djelovala je desetljećima, ali nikad nije uspjela prijeći izborni prag i ući u Bundestag. Međutim, NPD nikad nije bio ni zabranjen, s obzirom na to da u djelujućim demokracijama, a Njemačka zasigurno ima jednu od najfunkcionalnijih demokracija na svijetu, nije lako zabraniti političke stranke, pa čak i kad one počivaju na mržnji i netoleranciji, sve dok ne predstavljaju izravnu prijetnju demokraciji i ustavnom poretku. Situacija se u tom pogledu promijenila prije nekoliko godina, kada se pojavila nova desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Isprva osnovan kao stranka intelektualaca i ekonomista, koja je u vrijeme dužničke krize u Grčkoj zagovarala izlazak Njemačke iz eurozone i povratak njemačke marke, AfD se u vrijeme izbjegličke krize pretvorio u gorljivu antiimigrantsku, ksenofobnu i populističku stranku koja je nakon prošlih parlamentarnih izbora postala glavna opozicijska snaga u njemačkom parlamentu. Bio je to prijelomni trenutak ne samo za njemačku, nego i europsku demokraciju. Jer ako su brane popustile čak i u Njemačkoj, koja se našla u situaciji koju nije iskusila od kraja Drugog svjetskog rata, onda je slične procese valjalo očekivati u cijeloj Europi. Tako je i bilo. Povijesni uspjeh AfD-a najavio je uspjeh ekstremne desnice u dobrom dijelu Europe.
Upravo zbog važnosti Njemačke te njezine veličine i gospodarske i političke moći, oči cijele Europe, pa i cijelog demokratskog svijeta, ovih su dana ponovno uprte u tu državu u kojoj će se za pet mjeseci održati najvažniji parlamentarni izbori u ovom stoljeću. Riječ je o izborima na kojima je, kako je to prije nekoliko dana kazala kandidatkinja Zelenih za kancelarku Annalena Baerbock, nova zvijezda na njemačkom političkom nebu, sve moguće. Odlazak dugogodišnje kancelarke Angele Merkel stvorio je veliku prazninu u njemačkoj politici, a u ovom je trenutku pitanje tko će tu prazninu popuniti bez odgovora. Angela Merkel puna je četiri izborna ciklusa dominirala njemačkom politikom, izjednačivši se po dužini mandata s najdugovječnijim poslijeratnim kancelarom Helmutom Kohlom. U eri prve njemačke kancelarke u povijesti znalo se da će njezina stranka Kršćansko-demokratska unija (CDU) sa svojom sestrinskom strankom, bavarskom Kršćansko-socijalnom unijom (CSU), vladati Njemačkom, samo je bilo upitno hoće li to biti u koaliciji sa socijaldemokratima (SPD) ili možda liberalima (FDP). CDU je, uostalom, od 72 godine njemačke poslijeratne demokracije na vlasti 57 godina, što će neke možda potaknuti na usporedbu političke dominacije CDU u Njemačkoj s dominacijom HDZ-a u Hrvatskoj, iako se politička vladavina HDZ-a u Hrvatskoj ni po čemu ne može uspoređivati s vladavinom CDU u Njemačkoj, premda CDU i HDZ formalno pripadaju istoj političkoj obitelji europskih pučkih stranaka. Neki vjeruju da se okončanjem ere Angele Merkel okončava i era dominacije njemačke kršćanske demokracije.
Na to upućuju i neke recentne ankete, na kojima su Zeleni prvi put izbili na vodeće mjesto, istisnuvši demokršćane, i to nakon što su oni izabrali stranačkog predsjednika Armina Lascheta za svog kancelarskog kandidata, što bi značilo da ni Laschet nije uspio zaustaviti urušavanje rejtinga CDU koji je posljednjih nekoliko tjedana izgubio čak trećinu birača. Laschet je kandidaturu izborio nakon oštre borbe s kancelarskim kandidatom CSU Markusom Söderom, a to pak svjedoči da odlaskom kancelarke Merkel ni kancelarska kandidatura automatski ne pripada vodećoj stranci, CDU-u. Iako je riječ o samo jednoj anketi, koju ne treba uzimati zdravo za gotovo, pogotovo zbog činjenice da Zeleni u pravilu bolje prolaze u anketama nego na biralištima, s obzirom na to da su Nijemci u anketama uvijek jako zabrinuti kad su zemlja i okoliš u pitanju, dok im je na biralištima ipak važnije stanje njihove lisnice i pitanja kao što su ekonomija i radna mjesta, i ovakva anketa najavljuje mogućnost koja je još jučer bila nezamisliva. Zeleni su u protekla četiri desetljeća prošli put od antisistemskog i izvaninstitucionalnog pokreta koji je okupljao dugokose i bradate hipije do stranke koja je postala dio njemačkog političkog mainstreama. U odnosu na umornu i posustalu konkurenciju, ponajprije demokršćane i socijaldemokrate, Zeleni su u uzletu, nudeći svježe ideje koje privlače i birače centra, pa čak i desnog centra, pogotovo u aktualnoj pandemiji koja je razotkrila brojne slabosti tradicionalnih stranaka.
Jer ako pogledamo troje kancelarskih kandidata na njemačkim izborima – njih je samo troje jer u Njemačkoj kancelarske kandidate ističu samo one stranke koje mogu računati na pobjedu, što ponovno svjedoči o njemačkoj umjerenosti i racionalnosti – onda ćemo vidjeti 60-godišnjeg Lascheta, šefa CDU i premijera najmnogoljudnije njemačke savezne pokrajine Sjevernog Porajnja i Vestfalije, i kandidata SPD-a i ministra financija Olafa Scholza, koji simboliziraju aktualnu vlast, na jednoj, a mladu i odlučnu čelnicu Zelenih koja predstavlja novu političku generaciju i prvi je put u prilici na ovaj način otvarati važne političke teme, poput ugljične neutralnosti, održivog zdravstvenog sustava ili emancipacije žena na drugoj strani. Čak i da Zeleni ostanu na sadašnjim brojkama i da nakon izbora ostanu druga politička snaga u zemlji bez koje neće biti moguće formirati vladu, bit će to prava mala politička revolucija za Njemačku, ali i za cijelu Europu, pa čak i za malu Hrvatsku.