Krater iz kojeg suklja lava

Na koncu II. svjetskog rata moćni kreatori novih država i njihovih granica prisvojili su sebi epitet papinske providnosti i nepogrešivosti. Smatrali su da su snagom bajuneta, topovskih cijevi i usvojenih deklaracija stvorili nove društvene zajednice koje će europskom kontinentu, nakon dva tragična rata, donijeti vječni mir. Nisu znali da su spojili prostore i narode između kojih postoji teško premostiv povijesni, kulturološki i duhovni jaz te stvorili krater iz kojega iz dana u dan suklja lava čija prašina zamagljuje nadu u bolje i sretnije dane.Kada su stvarali bivšu Jugoslaviju, prešutnim jaltskim dogovorom, kazali su da će nad jednom polovinom zemlje pretežan utjecaj imati Zapad, a nad onom drugom Istok. Kao da povijest nije učiteljica života ponovno su, istom interesnom metodom, podijelili našu malu, ubogu, nesretnu zemlju. Na jednu stranu otpast će 51%, a na onu drugu 49% njenog teritorija, kazali su mudraci okupljeni u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. A drevna pučka pjesma kaže: “Drino rijeko, plemenita međo, izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije…”Zapadni sustav se desetljećima učvršćivao na pozadini postojanja komunističkog svijeta. Počeo se promovirati kao društvo parlamentarne demokracije, tržišnog gospodarstva, ljudskih prava i nametati kao jamstvo slobode ljudske misli. Svijet na drugoj strani, onaj iza “željezne zavjese”, postao mu je prijetnja. Mali narodi koji su se voljom moćnih “geodeta” našli tamo gdje nisu željeli, morali su trpjeti i gandijevskom strpljivošću, koja se mjerila dugim stoljećima, čekati ostvarenje povijesnih težnji.“Željezna zavjesa” je popustilaNa prijelomu osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća “željezna zavjesa” je popustila. Sve je eksplodiralo i u trenu se urušilo. Samo od sebe sazrelo je ono što je moralo sazreti. Nestale su versajske, jaltske i helsinške tvorevine. Komunistički sustav i njegove vrijednosti nisu poraženi vojnom silom. Porazio ih je ljudski duh i otpor unificiranoj ideologiji. Kada je 9. studenog 1989. godine srušen Berliner Mauer (Berlinski zid), jedna epoha završila je u ropotarnici povijesti. Na ruševinama tog sustava oživjele su stoljećima potiskivane ideje, čak i one za koje se smatralo da su davno pokopane. Europa, stara dobra dama, našla se na novom početku. Našla se pred šarolikom ljestvicom uspavanih geopolitičkih interesa, suparništava i ambicija. Nastala je borba za svaki komad zemlje, morske uvale i planinskog vrha. U kotlini, neka je i mala, mogu se stacionirati naši tenkovi, u morsku uvalu, neka je i ona mala, mogu uploviti naše lađe, na vrhovima planina mogu se postaviti uređaji za praćenje - tako se ponašaju dušobrižnici novog svjetskog preustroja. Tako razmišljaju oni koji od cijelog svijeta žele napraviti “prokletu avliju”, i na svakom mjestu postaviti svoje latif-age.Iz dana u dan slušamo vijesti o populacijskoj eksploziji, o opasnostima efekta staklenika, nuklearnog uništenja, lokalnih ratova i jednog novog zastrašujućeg terorizma tzv. Islamske države. Ubojstvo zatočenog Tomislava Salopeka najava je nemani koja kuca na europska vrata. U strahu živimo! Bez dvojbe možemo reći da je naša civilizacija ugrožena. Kada je to tako, postavlja se pitanje koji je to sustav i koji su to ljudi koji svijetu mogu povratiti nadu u bolji i sigurniji život. Za rješenje problema suvremenog svijeta, napose naše zemlje i njenog okruženja, nije moguće naći šifru, ubaciti je u računalo i očekivati pravično rješenje. Njegove probleme može riješiti aktualna politika, dakle ljudi kojima je povjerena časna dužnost obnašanja kraljevskih, carskih, predsjedničkih i ministarskih dužnosti.E, i u toj “bašči” zna se naći svega.Liderskoj zadaći mogu odgovoriti samo mudri i razboriti ljudi, oni koji imaju osjećaj za pravednost i sposobnost dijaloga. Sigurno je da ovoj zadaći ne mogu odgovoriti ljudi koji su okovani ideološkim predrasudama i prisegama na vjernost svojoj “svetoj“ stranci. Ne mogu ni oni koji u javnom govoru ponižavaju susjeda, koji poruzi izlažu njegove svetinje: zastavu, grb i himnu. Mudri nobelovac Andrić kaže: “Suvišna riječ nikada ne bi trebala biti izgovorena, a kamoli napisana. O svakoj riječi moramo voditi računa, naročito kada uđemo u godine. Samo zrelo voće iznosi se na trpezu.”Prema Kaznenom zakonu Republike Srbije (čl. 174.), propisano je da će se kazneno goniti svaka osoba koja povrijedi ugled nacionalne pripadnosti, a sljedećim (175.) člankom određeno je “Tko javno izloži poruzi stranu državu, njenu zastavu, grb ili himnu, bit će kažnjen vremenskom kaznom zatvora do tri mjeseca”. Zakoni vrijede samo u slučaju ako se u demokratskoj proceduri pravično i pravodobno primjenjuju. Ako se ne procesuiraju izvršitelji kaznenih djela, aktualna vlast pojavljuje se u ulozi poticatelja - suizvršitelja. Sve drugo put je u nove, teže nesporazume. Živimo u vremenu koje na našim prostorima traži intelektualce, mudre i odgovorne ljude koji mogu biti nositelji ideje pravednosti i čuvari duhovnosti u svijetu praktične politike.Moj Milane, jabuko sa graneObilježavanje srebreničkog genocida, hrvatske vojno-redarstvene operacije “Oluja”, i srpskog Dana sjećanja na žrtve rata, političku scenu doveli su do samog usijanja. Do eksplozije. Aktivirao se vulkan iz kojeg suklja mržnja.Od vojno-redarstvene operacije “Oluja” proteklo je dvadeset godina. O ovom događaju, s vremena na vrijeme, čuju se različita mišljenja. Evo, kako o tom pišu ugledni publicisti, književnici i političari:U sarajevskom dnevnom listu “Oslobođenje” Gojko Berić, ugledni publicist i humanist, 13. kolovoza ove godine piše: “Neosporno je da su krajinski Srbi, predvođeni uglednim psihijatrom dr. Jovanom Raškovićem, izmanipulirani osvajačkim planovima Slobodana Miloševića. Digli su oružanu pobunu protiv vlastite države, ‘zaokružili svoje’ teritorije s kojih su protjerali 150.000 Hrvata i proglasili svoju samozvanu Republiku na čijem čelu su se smjenjivali jedan seoski policajac, jedan zubar i jedan magaciner”.Posljednji gradonačelnik Knina Drago Kovačević piše da je rano, ujutro 5. kolovoza, kada je Oluja počela, dotrčao do Milana Martića i zatekao ga u dramatičnom telefonskom razgovoru sa Slobodanom Miloševićem. “Dali smo našem narodu zapovijed (slušam kako Martić govori) da napusti Krajinu, možete li nam pomoći?” “Ne, ne mogu vam pomoći”, odgovorio je Milošević. Martić, vidim zaprepašten, ponovno pita: “Što da radim?” “Ubij se”, odgovorio mu je Milošević i prekinuo razgovor. Sve zapovijedi i upute dolazile su iz Beograda. Na ulazu u Banju Luku izbjeglice iz Krajine dočekala je Buba Morina, komesarka za izbjeglice Srbije, i naredila da naseljavamo prostore Srebrenice, Višegrada i Bratunca, odakle su protjerani Bošnjaci i Hrvati. Nikakav daljnji komentar nije potreban.Srpski oporbeni političar i književnik Vuk Drašković, prije petnaestak dana, u beogradskom listu “Danas”, iznio je svoja saznanja. Tako, uz ostalo, piše:“Kada su objelodanjeni elementi Plana Z-4, koji srpskom narodu u Hrvatskoj daje najširu autonomiju, ratnohuškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofenzivom da je to podvala Washingtona, Berlina i Vatikana. Tuđman, mrk i nesretan, prikliješten od Washingtona, Moskve, Ujedinjenih naroda i Europske unije prihvatio je Plan Z-4. Kada su američki i ruski veleposlanici došli u Knin i Milanu Martiću donijeli Plan na potpis, on im je uzvratio: Mi taj plan odbijamo.Ne želimo ga ni u ruke uzeti.Odlučno ga odbijam potpisati.Tako je naredio Slobodan Milošević.Šokiran onim što je čuo ruski ambasador uzvratio mu je: ‘Ovim ste sebi i srpskom narodu u Hrvatskoj potpisali smrtnu presudu’. Ipak, da bi se takva presuda izbjegla Peter Galbraith i Leonid Kerestedžijanac, američki i ruski veleposlanici u Hrvatskoj, krenuli su u Beograd umilostiviti Slobodana Miloševića. On ih je odbio primiti. Tada je Franjo Tuđman dobio međunarodno svjetlo za operacije “Bljesak” i “Oluja”.Na Dedinju su znali što se priprema na Pantovčaku i planski, saveznički pomogli da Oluja bude uspješna i munjevita. Od ožalošćene obitelji iz prvih redova nema zaslužnijih časnika hrvatske Oluje. Ali, evo ih, opet jašu promotori mržnje i smrti. Evo ih ponovno na valovima devedesetih godina. Kao da im je jedna Oluja malo, pa hoće još”.Književnik i političar Dobrica Ćosić piše: “Mi lažemo iz stida da sakrijemo bedu, Mi lažemo da bi obmanuli drugog, a utešili sebe.”