Slutio sam da se nešto lijepo sprema i ponovno upitah:
- Ne mogu se naći dva mjesta?
- Ni jedno, vjerujte nam. Ne, mi ne možemo – rekoše mi djevojke i požuriše primati goste.
Tomislava Galića, agilnog direktora hotela, dugo poznajem. Idem ga nazvati i upitati.
Uvijek ljubazan i susretljiv, upita me:
- Koliko vas ima?
- Nas dvoje i nitko više.
- Dobro, pobrinut ću se. Naći ću stol i dvije stolice. Ako ništa, ponijet ću ih od kuće. Dođite, bit će mi drago da Novu godinu dočekamo zajedno. Bit će dobro i veselo, budite sigurni.
Na doček Nove godine došli ljudi svake životne dobi, pamte poneki događaj koji se, kao trajna vrijednost, ureže u njihovo sjećanje.
Učenici se rado sjećaju polaska u školu i svoje prve učiteljice.
Odrasli mladići i djevojke prvih ljubavi, a oženjene osobe – rođenja i odrastanja svoje djece.
Naravno, tu i tamo, nađe se još pokoji događaj koji se ne može zaobići i zaboraviti.
Ljubitelji nogometnih zbivanja rado se sjećaju jedne važne utakmice. O njoj se i danas priča. I pričat će se!
U Splitu, na novom stadionu, na poljudskoj ljepotici, bivša država igrala je kvalifikacijsku utakmicu s reprezentacijom Bugarske. O ishodu utakmice ovisio je plasman na Europsko nogometno prvenstvo 1984. godine. Samo pobjeda vodila je jugoslavensku reprezentaciju u Francusku. Nije mala stvar!
Neizvjesnost je bila velika. Interes još veći. Stadion je bio pun. Pun kao šibica. Ozračje pravo splitsko, mediteransko, onakvo kakvo se na našim drugim stadionima ne može doživjeti. Uza sve to, okosnicu jugoslavenske reprezentacije predstavljali su nogometaši Hajduka: Zoran Simović, Zlatko Vujović, Zoran Vujović, Luka Peruzović i Ivan Buljan. To je bio dodatni motiv da Poljud proključa, da Split i Dalmacija naprave feštu od baluna.
Bugari su poveli, Jugoslaveni izjednačili.
Početkom drugoga poluvremena, Jugoslaveni su poveli, a malo zatim – Bugari izjednačili. Igrala se posljednja minuta. Rezultat je bio 2:2, što znači – Bugari idu na Europsko prvenstvo. Jugoslaveni ispadaju. Na stadionu muk kao na splitskom groblju Lovrinac. I, eto, u zadnjim sekundama zadnje minute, Ljubomir Radanović, iz obrane, pošao je naprijed, primaknuo se golu i zapucao za 3:2. Istoga časa sudac je odsvirao kraj. Stadion je eksplodirao od oduševljenja.
Mladen Delić, legendarni komentator, u mikrofon je grmio:
- Ljudi moji, je li ovo moguće!?
Taj uzvik živi!
Kada čovjek doživi nešto neobično, nešto što ga istinski oduševi, i sam sebi u njedra zna reći: - Ljudi moji, je li ovo moguće!?
Zašto sam kolumnu počeo sjećanjem na ovu utakmicu, na njezine obrate i europsku smotru svega i svačega…
Zato što sam se, u osvit jutra, vraćao s dočeka Nove godine iz mostarskog hotela Mepas, zbrajao dojmove i iz punine duše uzviknuo:
- Ljudi moji, je li ovo moguće?!
Je li moguće da je mostarsko ugostiteljstvo učinilo ovakav obrat i iskorak od sedam milja?, pitao sam se.
U posljednjih desetak godina na dočeke novog ljeta išao sam na različite strane. U jednom času pomislio sam da je najbolje ono što sam doživio na dočeku Nove godine u sarajevskom hotelu Europa, drugi put da je to bilo u dubrovačkom hotelu Excelsior i na koncu, ipak, da je najbolje ono što nam je pružio budvanski velebni hotel Splendid.
U tom uvjerenju i ovu Novu godinu planirali smo dočekati u Bokokotorskom zaljevu. U hotelu Splendid.
Obveze drugih i bolest trećih, u zadnji čas, spriječili su odlazak u Budvu. U Bečiće.
U neobveznoj šetnji, u jednom času, zastao sam ulazu u hotel Mepas. Ugledao sam plakat i poziv za doček Nove godine. Došao sam do recepcije i ljubazno osoblje upitao:
- Organizirate doček Nove godine?
Da, svakako – uz osmjeh reče mi jedna, pa i druga djevojka s recepcije. Moj upit bio im je malo čudan. Osjetio sam! Kako hotel koji se ukrasio s pet zvjezdica može biti bez dočeka Nove godine?!
- Dobro, oprostite – rekoh.
- A, imate li mjesta ?
- Nažalost, nema. Nema odavno – reče mi jedna pa opet i ona druga djevojka.
- Ni jedno?
Ni jedno, gospodine Josipe.
Zbunio sam se. Kako onoliko velika dvorana, a nema mjesta?
- Dobro, otkuda su vam gosti?
Nije bilo baš pristojno i profesionalno, ali me znatiželja povuče i upitah.
- Sa svih strana. Najviše iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Puno je stranih gostiju.
- Što to znači? – upitah se s malim zakašnjenjem. Teško je proći kroz Mepas, a da vas neki izlog ne zadrži. Ne zarobi!
Na prehrambenom odjelu, u suterenu robne kuće, može se nabaviti sve. U prizemlju dotjerati frizura i popraviti vid, a gore, na svakom katu, naći sve; u bezbroj kafića počastiti se pićem, u restoranu Prestige lijepo ručati, zabaviti se u nekoliko kinodvorana.
U Mostaru ništa ne može proći bez duhovitih dosjetki. Tako jedan veseli Mostarac kaže da je Mepas pogriješio što na istočnoj strani objekta nije izgradio malu džamiju za džuma-namaz, a na zapadnoj manju kapelicu za jutarnju i večernju svetu misu i molitvu.
Nakon toga, mogao je raspisati referendum, izdvojiti se od svega i svačega, proglasiti samostalnost i, kao kneževina, aplicirati za prijam u Europsku uniju.
Kada drugi mogu raspisivati referendume i tražiti samostalnost, zašto i Mepas ne bi mogao – reče ovaj šaljivi Mostarac.
Od dizala do ulaza u dvoranu, a odatle do rezerviranog stola, prošli smo nekoliko Mepasovih postrojbi. Jedni srdačno pozdravljaju i nude piće dobrodošlice, drugi uzimaju i odlažu odjeću, a oni treći – svakoga gosta vode do rezerviranog mjesta. Na putu do stola kažu vam gdje se možete fotografirati za uspomenu, gdje se nalaze bar i barmeni koji će, u svako doba, poslužiti koktel kakav poželite. Sve funkcionira kao Švicarska garda Svete Stolice.
Dvorana je posebno ukrašena. Svatko je na svom mjestu, za svojim stolom služi se probranim delicijama. Od japraka do jastoga, od šampanjca do Coca Cole i koktela koje spremaju dva vesela, uvježbana mlada barmena. Glazba lagano svira. Vrijeme je brzo i lagano prolazilo kao kada se najbolje piće iz čaše ispija, a ono u svakom času pruža poseban užitak. Veseli Slavonci sviraju i pjevaju kako se poželjeti može. Na plesnom podiju gori.
Berislav Kutle i dr. Vojo Višekruna rasplesali se, brate! Vrte se, okreću, samo što se u zraku ne prevrću. Vidi se da u zrelim godinama ima vatre, ima “uja u svići” za još koje desetljeće.
Nekoliko minuta prije novog ljeta, na plesnom podiju, tiho i nenametljivo, pojavi se i vlasnik hotela gospodin Mirko Grbešić.
Dok je sa suprugom plesao u laganom ritmu, promatram ga i vidim kako ponosno, uspravno stoji i brižno promatra što se događa. Ponoć je!
Novo ljeto je tu!
Čestitke, ponoćni ples i mali predah. U jednom kraju hotela Mirko je sjedio sa svojim društvom, kao i svi ostali gosti. Nitko tko ga osobno ne zna ne može pomisliti da je to vlasnik luksuznog hotela Mepas. Inače, u hodu je kao bešumna letjelica, u ophođenju tih, nenametljiv, skroman i dostojanstven.
Nad našom zemljom dugo su se nadvili mutni oblaci. Nad obroncima planine Velež nikako da se oglasi svjetlost koja bi rastjerala “tamu po Mostaru”.
Nasreću, postoje ljudi koji se u vremenu najgoreg nevremena znadu izdići, iskoračiti naprijed i pokazati da se ipak može. U nekoliko posljednjih desetljeća pratim poslovne putove ovog širokobriješkog čovjeka. Znam da su njegova jedra široka. Znam da su nad mostarskom, širokobriješkom, splitskom, zadarskom, bjelovarskom i osječkom županijom raširila svoja krila i da na tom putu nema zastoja, posrtanja i nesporazuma.
U kojem god kraju ove zemlje i susjedne Republike Hrvatske upitate za Mirka Grbešića, možete čuti samo riječi hvale. Nakon novogodišnje Mepasove Nove godine, ništa se drugo i ne može reći.•