Na početku još jedne izborne godine u BiH utemeljeno je nekoliko novih stranaka koje će se u političkoj areni prvi put okušati na lokalnim izborima u listopadu. Nove stranke imaju velike ambicije, ali teško da mogu donijeti bilo što novo sve dok ih ujedinjuju nacionalna pitanja, čak i kada su neke od njih u vlasti, a druge u oporbi.
Tako je na papiru politički pluralizam u procvatu jer se broj registriranih stranaka mjeri stotinama. Međutim, u praksi se o pluralizaciji teško može govoriti sve dok je društvo nacionalno neuređeno. Najmanje 30 stranaka sudjeluje u vlasti na nekoj od razina, od državne, preko entitetske i županijske do lokalne. No, o svim se važnim nacionalno osjetljivim pitanjima sve te stranke uvrštavaju u tri kolone – hrvatsku, bošnjačku i srpsku.
Kod Hrvata je to možda i najjasnije jer je Hrvatski narodni sabor BiH, kao krovna nadstranačka organizacija, i utemeljen upravo zbog nemogućnosti istinske političke pluralizacije. Ma koliko jaka bila želja i potreba da se čuju i provode različite politike među Hrvatima, izborni sustav i stalna prijetnja od nacionalne majorizacije doveli su do toga da se hrvatske stranke homogeniziraju. Narod je prisiljen okupiti se oko jedne stranke. U protivnome, raspršivanje glasova znači slabljenje pozicije hrvatskoga korpusa. "Stožernoj" stranci zbog toga gotovo i ne treba predizborna kampanja.
Istinska međustranačka borba hrvatskih stranaka vidi se tek na lokalnoj razini, odnosno tamo gdje Hrvatima ne prijeti majorizacija. U tim sredinama vidi se međustranačko nadmetanje, dok je u nacionalno mješovitim županijama, ali i na federalnoj i državnoj razini, suradnja hrvatskih stranaka neminovnost.
Kod Bošnjaka i Srba formalno ne postoji takva krovna nacionalna politička organizacija, ali se u praksi formiraju nacionalne "ad hoc" koalicije kada god se za to pokaže potreba. Na prvi pogled vrlo raznolika politička scena među Bošnjacima iznjedrila je desetke stranaka koje se deklariraju kao građanske, socijaldemokratske, liberalne ili narodnjačke. Na osjetljivim međunacionalnim pitanjima sve su one – bošnjačke. Gotovo da i nema razlike među ovim strankama kada je riječ o izbornoj reformi, državnoj imovini, reformi pravosuđa, decentralizaciji vlasti i brojnim drugim "krupnim" pitanjima. Možda je to nacionalno jedinstvo bošnjačkih stranaka najizraženije kada se govori o otvorenim pitanjima i temama iz bliže povijesti. Istinsku pluralizaciju i kod Bošnjaka vidimo samo u onim županijama, općinama i gradovima gdje čine dominantnu populaciju i gdje im "ne prijete" Hrvati ili Srbi. U tom će smislu možda i utrka na predstojećim lokalnim izborima biti najzanimljivija među Bošnjacima.
U Republici Srpskoj, a zapravo na srpskoj političkoj sceni u BiH, formalno postoje dva ili tri koalicijska bloka. Jedan okupljen oko vladajućeg SNSD-a, a drugi čiju okosnicu čine SDS i PDP. Povremeno se stvara i neki treći blok, ali dosad se nije uspio etablirati kao stabilna politička pojava. Bez obzira na to koliko se međusobno svađali i optuživali, predstavnici ovih blokova stranaka jedinstveni su oko svih pitanja vezanih za nacionalna pitanja u BiH. Primjerice, članstvo u NATO savezu, odnos prema Rusiji ili Srbiji, prijenos nadležnosti, nepriznavanje legitimiteta visokog predstavnika, samo su neka od ozbiljnih pitanja oko kojih nema disonantnih tonova među političarima i strankama u RS-u.
Prave političke pluralizacije, ideološke borbe između stranaka ljevice, centra ili desnice, odnosno konzervativaca, liberala, socijalista u BiH neće biti sve dok se ne riješe međunacionalna pitanja. A dotad – izbori su tek nacionalni popis stanovništva.