Ovu sam kolumnu namjeravao posvetiti drugoj odgodi zagrebačkog Interlibera. Odgodi koja se dogodila samo tri dana prije nego što je odlukom Stožera dozvoljeno sajmovanje u zatvorenim prostorima. Netko se očito malo zaigrao. Pa se sada traži treća sreća. Ako Stožer ponovno ne promijeni mišljenje. Razmišljao sam i o tome da kolumnu posvetim Krapinskom festivalu. Kao prvo, u javnost je odaslana informacija da izvođači na tom inače hvalevrijednom festivalu doista važnom za kajkavsku kulturu pjevaju besplatno, što mi se čini prilično nakaradnim. Jer nije tu u pitanju nikakav humanitarni nastup, nego festival s brojnim sponzorima koji tetoši i politika. Kao drugo, na završnoj večeri krapinskog festivala mogli su se vidjeti njegovi posjetitelji, a među njima i razdragani premijer Plenković, kako sjede bez ikakvog razmaka i bez maski na licu. A u isto vrijeme je publika Festivala svjetske književnosti u Hrvatskom glazbenom zavodu morala imati i maske, a i stolci su bili na urednoj udaljenosti iako su na ulazu pomno kontrolirane COVID potvrde. Dakle, pravila se u nekoj sredini primjenjuju, u drugoj ne. Pa se onda čudimo što ljudima polako puca film...
A onda sam u četvrtak na Trećem programu Hrvatskog radija poslušao emisiju kojom je odavana počast netom preminulom hrvatskom dirigentu Lorisu Voltoliniju. Umro je prerano, na vrhuncu svoje dirigentske karijere i samo nekoliko dana prije nego što je trebao održati prvu probu za premijeru Puccinijeve manje poznate opere “Lastavica” u zagrebačkom HNK. A u njegovu čast Hrvatski radio emitirao je snimku koncerta s Dubrovačkih ljetnih igara. Na programu je bio veličanstveni Verdijev Requiem. Maestro Voltolini dirigirao je Festivalskim simfonijskim orkestrom, Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić i biranim kvartetom solista, sopranisticom Ivankom Boljkovac, mezzosopranisticom Boženom Glavak, tenorom Vicenteom Ombuenom i basom Franjom Petrušancem. Iako je snimka snimljena uživo, u tehničkom smislu vrlo je pristojna, a pjev solista i više nego uzoran i nadasve uzbudljiv, verdijanski. Ivanka Boljkovac imponira božanskim visinama i kristalno čistim glasom te je s pravom moramo uvrstiti među ponajbolje naše soprane. Božena Glavak, inače Čakovčanka koja je baš kao i maestro Voltolini većinu karijere provela u očito gostoljubivoj Ljubljani, oduševljava muzikalnošću i ljepotom glasa, tenor Ombuena je španjolski srčan, dok je bas Petrušanec još jednom potvrdio da je imao doista bogomdani, raskošni glas, kojega bismo se trebali češće sjećati. Zbor neću komentirati zbog jasnog i neporecivog sukoba interesa. Naime, tog 25. srpnja 1991. u sam osvit krvavog rata pjevao sam u goranovcima i nastupao na Igrama u Dubrovniku. Mi zborski pjevači, kao i uvijek ponosni što pjevamo na najslavnijem hrvatskom festivalu u mitskom Dubrovniku. nismo s pjevanjem stali ni nakon pokusa i uspješnog koncerta. A jedan konobar na Babinu kuku nas je ne baš blago ukorio rečenicom koju tada još nismo mogli u potpunosti shvatiti: “Vi pjevate, a oko nas je sve spremno za rat!” Mislim da nam ni ta rečenica nije začepila usta. No, da se vratimo na maestra Voltolinija. I snimka Verdijeva Requiema iz Dubrovnika pokazala je kakav je to odličan dirigent bio i što je europska glazbena scena izgubila njegovom smrću. Voltolini je bio temperamentan, muzikalan, muzičar od glave do pete, duhovit, energičan, provokativan, inspirativan, maksimalno našpanan, ali i temeljito obrazovan. Vokalni solisti su ga obožavali jer su od njega imali što i naučiti. Ništa čudno jer je i sam bio odličan pjevač sa znatnim pjevačkim iskustvom i odličnim glasom, a i vodio je nekoliko zborova u rodnom Splitu. Bio je Voltolini dirigent iznimne karizme kojeg su najviše poštovali sami glazbenici, i to čak i oni koji su bili poznati po jamranju i rušenju svakog, a prvenstveno dirigentskog autoriteta. I njegova tempa u Verdijevoj misi za mrtve izvedenoj te ratne 1991. dokaz su raskošnog glazbenog i dirigentskog talenta, talenta u kojem je glazbena Hrvatska posljednja dva i po desetljeća premalo uživala, iz tko zna kakvih, ali sigurno ne i opravdanih razloga. No sada je kasno za žaljenje što nismo bolje iskoristili Voltolinijevo umijeće i što ga češće nismo slušali na hrvatskim opernim i festivalskim pozornicama i u koncertnim dvoranama. A mogao je biti stožerni hrvatski operni dirigent i mamac za opernu publiku, i to ne samo iz Hrvatske. Mogao je biti hrvatski dirigentski brend nulte kategorije, ali oni koji kadroviraju u hrvatskoj kulturi nisu uhvatili Kairosov čuperak, i to im sigurno nije prvi, a ni zadnji put. Ne znam ima li Hrvatska televizija u svojoj arhivi neki snimak na kojem dirigira maestro Voltolini, ali ne bi bilo naodmet da se i to prikazalo. Jer, ljudima danas trebaju intelektualni i umjetnički uzori poput maestra Voltolinija. Trebaju im koncerti kao što je to bio ovaj Voltolinijev strastveni Verdijev Requiem, za koji je vječna šteta što ga nisu snimile i televizijske kamere. Naravno, umjetnika poput maestra Voltolinija ima još. To su oni koji se ne guraju novinarima pod nos i koje novinari ne guraju u prve redove umjetničke elite. To su umjetnici koji ne ispijaju kave s političarima, nego radije proučavaju partiture i preslušavaju nove, mlade pjevače. To su umjetnici koji umjetnost žive i na sceni i iza nje, a ne umjetnici kojima je umjetnost samo slučajna stepenica na putu prema uspjehu.