Kad bismo samo na papir stavili gdje je sve dosad bio, a nije mu još ni četrdeset peta, Igora Tudora već bismo mogli smatrati velikim hrvatskim trenerom.
Da je u svaki od tih klubova samo svratio na kavu ili obišao njihove svlačionice i muzeje kao turist s uplaćenom ulaznicom za Stadium Tour i slušalicama na ušima, već bi i to bilo dovoljno za "črčkicu" u biografiji ili makar hvalisanje na društvenim mrežama. Pa kad i uzmemo u obzir sve protuargumente, a kojih kod naših ljudi nikad ne fali kad treba nekoga osporiti, pa i uvažimo da se nigdje nije zadržao dulje od dvije sezone, i da je svaki od tih klubova u trenucima kad su ga nazvali ipak bio daleko od svojih najslavnijih dana, ostaje činjenica da je Tudorov CV već obilježen velikanima. Jer raditi u toliko nogometnih zemalja i sjediti na klupi PAOK-a, Galatasaraya, Juventusa, Hajduka (ne smijte se, sram vas bilo!) jednako je čast koliko i pakao kad kola krenu nizbrdo, a čuveni trokut uprava – navijači – mediji počne se stezati oko vrata kao omča od vješala.
U Istanbulu je protiv sebe još imao i par isluženih, a osvetoljubivih veterana koji su samo ubirali pare na račun stare slave, ali i vječnu sjenku Fatiha Terima, nositelja ekskluzivnih prava već gotovo dvadeset godina da on i samo on vodi Galatu dulje od jedne sezone. Dok je Terim živ, svaki tamo novopostavljeni trener broji sitno do otkaza. Pred još uvijek mladim splitskim strategom sada je ipak najveći izazov. Jer, Marseille ima sve što i Galatasaray, pa i više od toga. Jer je bio prvak Europe, a mogao je to postati i koju godinu prije da ga nije zaustavila taktika Ljupka Petrovića u finalu 1991. Jer je na klupi Stare dame ipak bio druga violina, dok će na Velodromu biti glavni i odgovorni. I jer je to Francuska, a čak i konobari na našoj obali znaju da je Francuze najteže zadovoljiti. Niko Kovač se u međuvremenu uvjerio da ponekad nije dovoljno ni ako naučiš francuski. Mada su i perjanice Ligue 1 sve manje u francuskim rukama – Olympique je za 45 milijuna eura prije šest godina od ruske udovice kojoj je nakon smrti bogatog muža klub ostao u rukama kupio američki tajkun Frank McCourt, dok je Monaco u vlasništvu kontroverznog oligarha kojeg su nakon invazije na Ukrajinu prvo uvrstili da bi zatim misteriozno iščezao s liste sankcioniranih Rusa bliskih Putinovu režimu – neki običaji stoje još iz vremena kad je u vatrenu luku stigao Baka Slišković. I morao je kao najbolji strani igrač u ligi napustiti već nakon godinu dana jer su se Giresse i Papin osjećali zapostavljenima. Kakav je Tudor? Iskreno, krvarit ćete. Treninzi su jako teški, intenzivni, ali sve bi nam se to nekako vraćalo vikendom, i to baš protiv onih najvećih. Morali smo igrati presing po cijelom terenu, nema stajanja. On je trener žedan krvi, vječno gladan, netko tko stalno traži još, zaluđen nogometom poput Sampaolija.
Tim ga je riječima Francuzima opisao njegov igrač u Veroni s kojom je zapravo ispisao najbolje stranice karijere. Jer pod njima su padali i Juve i Roma i Lazio i Atalanta... jedino su se milanski velikani provlačili. Ako je Verona bila najbolja, drugi mandat na Poljudu bio je vjerojatno najgora stanica trenerskoga puta i potvrda one stare da je povratak na istu klupu jednako što i "podgrijani pire". Mada Hajduka nikad nije red odbiti. Pa baš su u njegovu Splitu do izražaja dolazile, ili ih je tada javnost najviše isticala, neke lošije Tudorove crte poput one da će radije tvrdoglavo tjerati svoje čak i kad ideja nema smisla, kakva je bila ona s Jakolišem na beku, nego pragmatično skupljati bodove. Ili kad je prvi put dao otkaz jer mu Brbić nije htio dovesti stopera iz Pule čijeg se imena i kasnije sudbine i najpedantnijim kroničarima teško sjetiti.
Ali to je Split koji je dao i Bilića, Jurića i Leku, što će reći da slavna škola nije umrla. I to je Tudor, Zeman našeg doba, "Simeone za siromašne" i trenerski Sonny Corleone, dovoljno karizmatičan i predodređen za šefa, a previše lud i tvrdoglav da ne dočeka kraj filma u kojem nosi jednu od glavnih uloga. No, baš se kao takav zapravo savršeno uklapa u DNK kluba kojem u grbu piše "ravno na gol" i čijih je nekoliko stotina navijača u jeku krize rezultata za "mandatara" Villas-Boasa banulo u klupski kamp i pretvorilo ga u bojno polje, što je američkog vlasnika toliko šokirao da je taj čin usporedio s napadom Trumpovih pristaša na Capitol! Osim klubova koje je vodio, svakog trenera određuju trofeji koje je osvojio. U Marseilleu ih traže i kad je realno i kad nije. Tudor je i danas na onom jednom, osvojenom s Hajdukom, čija je vrijednost ipak bila veća nego što se tada mislilo, a što se i pokazalo u desetljeću poslije. Ako i ne osvoji, Marseille može imati važno mjesto u biografiji koju će biti teško ignorirati. Jednom kad se bude biralo Dalićeva nasljednika...