U povijesti svakoga naroda ima znamenitih muževa, velikana duha i intelekta, predvodnika i državnika, junaka i mučenika, po kojima on postaje poznat u povijesti svjetske zajednice - u toj tajanstvenoj Božjoj radionici.
Ovo su riječi Johanna Wolfganga Goethea, najsvestranijeg i najvećeg njemačkog književnika, odvjetnika i mislioca.
Ovim riječima želim započeti današnju kolumnu.
Zašto?
Zato što je malo naroda u svijetu kojemu je u jednoj ustanovi utemeljeno sve. Junaštvo, mučeništvo i predvodništvo.
Naravno, riječ je o Matici, najstarijoj kulturnoj ustanovi hrvatskoga naroda.
Sredinom prosinca 2016. godine primio sam pismo akademika Stjepana Damjanovića, aktualnog predsjednika Matice hrvatske. On piše i poziva.
“Matica hrvatska, najstarija nacionalna kulturna ustanova, slavit će 2017. godine 175. obljetnicu od svoga utemeljenja. Kao osobu koja je dala veliki doprinos Matičinu ugledu i djelovanju, srdačno Vas pozivam na ovu svečanost”.
Pozivu sam se s radošću odazvao.
U subotu 10. veljače, na dan utemeljenja, u svečanoj dvorani zagrebačke Glazbene akademije sreo sam i družio se sa živućim lučonošama: akademikom Stjepanom Damjanovićem, aktualnim predsjednikom Matice hrvatske, bivšim predsjednikom - akademikom Josipom Bratulićem, predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - akademikom Živkom Kusićem, kardinalom Josipom Bozanićem, izaslanikom predsjednice Republike dr. Matom Granićem, Andrejom Plenkovićem, predsjednikom Vlade, i ministrima, znamenitim akademicima, znanstvenicima, književnicima, pjesnicima i umjetnicima. Svi na jednom mjestu. Svi istim povodom.
Ozračje u dvorani bilo je svečano. Uzvišeno i blaženo.
Pozdravni govori bili su obojeni sjećanjem i pijetetom prema svakome tko je u svome životu dao doprinos utemeljenju i djelovanju najstarije nacionalne kulturne ustanove. Izvodi iz govora časnih prethodnika u vrijeme utemeljenja i turbulentnog dvadesetog stoljeća izazvali su buran pljesak.
Bio je to sat povijesti.
Šimićevska opomena - “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”.
Bilo je to davno. Bilo je to vrijeme kada su se o hrvatsku granicu i obale sinjega mora odbijale pretenzije Germana i Ugara, kada je u javnome i privatnom životu zavladao njemački jezik… Grof Janko Drašković, učen i odvažan čovjek, okupio je oko sebe ljude domoljubna zanosa i utemeljio Maticu hrvatsku.
Bilo je to u subotu 10. veljače davne 1842. godine. Temeljna zadaća Matice bila je prosvjećivanje najširih narodnih masa, kako u gradu tako i na selu, i očuvanje nacionalnoga i kulturnog identiteta.
Danas, kada slavimo 175. obljetnicu, nije teško zaključiti da je književnik Antun Barac, s pravom i pokrićem, napisao:
“Povijest Matice hrvatske, u neku ruku, povijest je ukupne kulture hrvatskoga naroda”.
U prvoj godini članstva (rujan, 1970.) iz Matice sam dobivao časopise koji se u Bosni i Hercegovini nisu mogli kupiti. Upoznao sam najznačajnije književnike, pjesnike, umjetnike i znanstvenike.
U plejadi velikana na mene je poseban dojam ostavio dr. Marko Veselica. Mlad, silno obrazovan i stručan, docent na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, plijenio je svojom čestitošću, humanizmom, jasnim pogledima, znanstvenim i političkim vizijama i elokvencijom pjesnika Vlade Gotovca. Godinama smo se sretali i posjećivali.
Doživljavao sam ga kao posebno produhovljena čovjeka kakvih je na ovom svijetu malo. Godine patnje koje je proveo po jugoslavenskim tamnicama nisu u njemu ostavile trag prijezira, mržnje ili osvete. Svoju patnju, a time i žrtvu, objašnjavao je kao neminovnost na putu do ostvarenja svojih životnih ideala.
“Dohodak mora ostati tamo gdje se ostvaruje; od toga, prije svih, korist moraju imati ljudi koji ga ostvaruju”, govorio je i gandijevski propovijedao.
Najmlađi doktor ekonomskih znanosti pred kojim je bila velika sveučilišna karijera našao se na udaru rigidna državnog sustava. Poredak ga je svrstao u prve redove protivnika samoupravnog socijalističkog poretka i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti.
S pjesnikom Vladom Gotovcem, Vlatkom Pavletićem, Franjom Tuđmanom, Šimom Đodanom, Zvonimirom Komaricom, Jozom Ivičevićem, Antom Bačićem i tek punoljetnim Antom Glibotom izložen je kaznenom progonu. Osam godina strogog zatvora nije malo.
Kada je, po izlasku iz zatvora, dao intervju uglednom njemačkom časopisu “Der Spiegel” i naslovio ga: “Neriješeno hrvatsko pitanje je rak-rana jugoslavenske države”, uslijedio je novi kazneni postupak i još četiri godine strogog zatvora. Jedno i drugo - 12 godina.
Najljepše godine života dr. Marko Veselica proveo je u Novoj Gradišci, daleko od obitelji, sveučilišne katedre i normalna života. Kada čovjek iz pakla progona izađe bez mržnje i poriva za osvetom, onda je to čovjek posebne produhovljenosti koji je za svoje ideale pripravan gandijevski izdržati i nadvladati svaku prepreku.
“Politika je plemenita misija i odgovorna djelatnost posvećena svome narodu”, govorio je.
U ovo bezbožno kapitalističko, izrabljivačko vrijeme, ovakvi ljudi nikom nisu potrebni. Baš zato ni dr. Marko Veselica, s iskrenošću, poniznošću i najvišim stupnjem moralne odgovornosti, nije se uspio afirmirati kao narodni predvodnik. I dobro je.
Zašto?
Zato što privilegije, koje sa sobom nosi bogata paleta političkih pogodnosti, i smjerna čovjeka znaju odvesti na stranputicu. Nasreću, dr. Marko Veselica ostao je izvan toga “vešeraja” i zato će u povijesti naroda ostati kao iskra, kao svjetlost koja će plamtjeti u sva vremena. Amen!
U vrijeme obilježavanja 175. godišnjice utemeljenja znao sam da broji svoje posljednje ovozemaljske dane. Želio sam ga posjetiti. Nažalost, u tome naumu nisam uspio. U svome velikom slavljeničkom tjednu (17. veljače), Matica je ostala bez svoga časna čelnika, časnika i odana djelatnika.
Što je u ovom času jasno i neupitno?
Da u veljači 1842. godine grof Janko Drašković nije utemeljio Maticu hrvatsku, danas ne bismo imali svoj književni jezik.
Pozdravljali bismo se s: “Guten Morgen”, “Guten Tag”, “Gute Nacht”, a ne onako, po splitski: “Zdravi i veseli bili”, po dubrovački: “U dobru vas našao” ili po naški, hercegovački: “Jesi li živ”.
Da nije bilo stoljeća Matičine borbe, ne bi bilo Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (17. ožujka 1967.); ne bi bilo ni samostalne i suverene države. Tko zna kojim bi vododerinama zaplovila naša lađa?!
O ovim događajima piše se i raspravlja.
Uloga Miroslava Krleže, barda pisane riječi, još nije, na dostojan način, vrednovana.
Suvremenici burnih događaja sjećaju se da su na potpis Deklaracije u Društvo književnika došli svi.
Ozračje je bilo napeto, dramatično i neizvjesno. Potpisati Deklaraciju značilo je - izložiti se nesagledivim posljedicama.
Svatko je mjerkao svoju sudbinu. U času kada je Krleža digao ruku i kazao: “Za”, svi odreda slijedili su njegovu odlučnost.
Lavina optužbi, prije svih, sručila se na Miroslava Krležu. Njegov postupak ocijenjen je neprijateljskim činom, izdajom revolucionarnih tekovina i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti.
Uslijedio je poziv svemoćnog Josipa Broza.
Očekivao se lom dugogodišnjeg prijateljstva i međusobnog uvažavanja. Javnost je bila uvjerena da će Krleža podleći pritisku i povući potpis s Deklaracije.
To se nije dogodilo.
“Nisi ti balavac, ti si Krleža! Ne treba nama sramota!”.
Govorila je i muža hrabrila Bela Krleža.
S ove vremenske distance zaključiti je da je to njezina najvažnija životna uloga, a potpis Miroslava Krleže vredniji od svakoga retka njegovih svevremenih romana.
U jubilarnoj godini treba se češće spominjati velike uloge Matice hrvatske. Nažalost, na odgovornim društvenim pozicijama nalaze se ljudi koji o ovim stvarima nemaju nikakvih saznanja. Matica sa svojim ograncima rasutim po cijelom svijetu djeluje na zasadama svoga poslanja.
Duga je povijest Matičinih ogranaka u Bosni i Hercegovini. Koncem mjeseca kolovoza 1943. godine u Sarajevu održana je utemeljiteljska skupština Podobora (Ogranka) na kojoj su izabrana tijela.
Za predsjednika Glavnoga pododbora izabran je književnik Šemsudin Sarajlić, za počasne predsjednike - Ivan Miličević i Edhem Mulabdić, za tajnika Dragutin Kamber, za rizničara Enver Čolaković.
Članovi Pododbora bili su istaknuti književnici i povjesničari: Ahmet Muratbegović, Emil Lasić, Alija Nametak, Vladimir Jurić, Miroslav Vanino, Hamdija Kreševljaković i Jozo Petrović.
Danas, sarajevski Ogranak časno predvodi svećenik i umjetnik fra Perica Vidić.
U veljači ove godine, u povodu velika jubileja, u širokobriješkoj Franjevačkoj galeriji fra Perica je izložio svoja “raspjevana” umjetnička djela. Puna vedrine i radosti.
U svome obraćanju reče:
“Ja sam svećenik… Ne treba mi ništa osim malo lijekova. Ako vam se svidi neko od mojih djela - uzmite ga, ponesite svojoj kući i uživajte. Meni novac ne treba. Pošaljite ga nekom vašem kome je potreban, nekom tko je u nevolji i neimaštini”.
Tako govori svećenik franjevačkog reda i uzoriti djelatnik Matice.
O djelovanju mostarskog Ogranka Matice hrvatske pisali su i pisat će mnogi.
Predvođeni predsjednicom dr. Ljerkom Ostojić, i ove godine grad Mostar pretvorili smo u središte kulturnih zbivanja - naše i zemalja bližeg okruženja.
Tako će biti do konca mjeseca svibnja. Kada se spuste zastori ovogodišnjeg Mostarskog proljeća, započet će pripreme za obilježavanje velikog jubileja i stotoga broja afirmiranog časopisa Motrišta.
Jer, Matica ne stoji i ne čeka.
Ona je nepresušno vrelo kulturnog i društvenog života uopće.•