U sjeni loših vijesti posljednjih tjedana, od korupcijske afere u Ini do slučajeva femicida, hrvatski srednjoškolci koji su se vratili s osvojenim medaljama sa Srednjoeuropske matematičke olimpijade te s Međunarodne informatičke olimpijade lijepa su vijest. Ova zemlja ima mnogo uspješne djece koja još vjeruju da su znanje i trud najveći kapital, no pitanje je kako se mi kao društvo odnosimo prema njima i njihovim (ne)ostvarenim potencijalima. Zasigurno iza uspjeha mladih olimpijaca u znanju stoje i njihove obitelji i sjajni mentori koji su prepoznali njihove potencijale i usmjeravali ih prema postignutom uspjehu. U Hrvatskoj su takvi uspjesi prije svega uspjesi pojedinaca, nadarenih učenika i njihovih mentora, jer u suprotnom bacali bismo ljudima prašinu u oči kada bismo ustvrdili da su uspjesi pojedinaca posljedica sjajnog obrazovnog sustava na svim razinama. Ne, oni su sa svojim mentorima uspješni usprkos nesavršenom sustavu u kojem se izgubi itekako mnogo potencijala učenika koje nije imao tko kvalitetno podučavati i usmjeravati. Da nam je sustav sređeniji, da su sve škole i kadrovi u njima jednako kvalitetni, naši srednjoškolci ne bi bili ispod prosjeka EU na PISA testovima. No i posljednji uspjesi srednjoškolaca pokazuju da djeca iz malih i slabije razvijenih zemalja poput naše mogu postizati vrhunske uspjehe ako njihov trud i znanje prati podrška odraslih, od roditelja do školskih mentora. Mladi i njihova dobrobit trebaju biti u fokusu društva koje će ih ne samo potapšati po ramenu zbog osvojenih medalja nego im sustavom vrijednosti pokazati da su jedini kapital trud i znanje, a ne socijalno podrijetlo i raširene veze obitelji koje će ih sutra ugurati na poželjno radno mjesto neovisno o njihovim kompetencijama. Ovo potonje još je čest slučaj, zbog čega nerijetko mladi već na kraju srednje škole gledaju preko granice tražeći svoju šansu u sređenijim društvima. Medalje koje su donijeli u svoju domovinu neće značiti ništa ovom društvu ako ih nismo u stanju zadržati, ako im nismo u stanju pružiti i adekvatno visokoškolsko obrazovanje, jer danas, u eri interneta, svako pismenije dijete zna sve prednosti i nedostatke domaćeg obrazovnog sustava u usporedbi sa sustavima sređenijih EU država. Također, dužni smo osigurati svoj djeci jednake šanse i jednako kvalitetno obrazovanje kako bi ispunila svoje potencijale, jer postoje prevelike razlike u kvaliteti između samih škola i učitelja, nastavnika i profesora, iako su svi jednako plaćeni, a koje se izravno odražavaju na nejednake šanse djece. Nije uspjeh društva samo imati uspješne pojedince u obrazovanju ili sportu, svejedno, nego pružiti svima jednake šanse za kvalitetan život u skladu s mogućnostima i ambicijama. Nažalost, u tome nismo dobri. Kao društvo trebamo se zapitati i zašto sve veći broj mladih želi studirati vani, zašto nemaju povjerenja u naše visoko obrazovanje, u kojem pod egidom autonomije ima profesora kod kojih je prolaznost na ispitima desetak posto i onih kod kojih nitko ne pada na ispitima. Stoga će uspjeh srednjoškolaca biti zaokružena sjajna vijest kad svoju budućnost budu vidjeli u Hrvatskoj. •
Kolumna