Č ovjek gdje god bio i što god radio, uvijek prolazi kroz fazu razmišljanja. Sada kada razmišljam o zbivanjima oko nas, mene nekako uhvati tuga i nevjerica, a ponekad čak i apatija. Zašto je tako? Jednostavno zato smatram da većina odraslog pučanstva zna što je "dobro" i što je zlo za veći dio ljudi, ali ipak unatoč tomu inzistiraju na onome što će nama svima donijeti razočaranje i potpuno nezadovoljstvo. Od vremena Jugoslavije do njezinog raspada uvijek su trubili o suživotu i jednakosti svih naroda, međuljudskoj trpeljivosti te pravdi i vjerskoj slobodi!! Sloboda izražavanja i konačno demokracija. Sada se, međutim, vidi da sve na papiru dobro funkcionira, ali je to u praksi sasvim nešto drugo. Tu nema ni 'D' od demokracije.
Neki dan prelistao sam novine i tamo uveliko piše "Zabranjen Božić". Baš me to zaintrigiralo pa sam dalje čitao kako bih doznao o čemu je riječ. Općenito se ne bavim politikom niti komentiram bilo što u politici. Ono što me nagnalo pisati o tom zbivanju jesu upravo narušeni međuljudski odnosi. Nije obveza samo predsjednika BiH raditi na tome da se poboljšaju međuljudski odnosi. I te kako je to dužnost ovdašnjih vjerskih vođa. Od djetinjstva se uči o vjeri, a ona pomaže u oblikovanju ličnosti budući da punopravni članova pučanstva našeg društva. Način na koji je vjera prenesena djetetu odražavat će se kasnije na njegovo ponašanje. Zato odgovornost svećenika, nadbiskupa, biskupa, fratara, popova, islamski vjerskih vođa, imama, hodža ili židovskih kolena, kod nas ima rabi. Svi ovi vjerski poglavari imaju zajedničku važnu obvezu, a to je pridonositi smirivanju napetosti između raznih naroda u našem društvu. Svaki postupak koji bi mogao dovesti do eskalacije napetosti između raznih naroda poželjno je izbjegavati.
Bez dijaloga nema razumijevanja, a bez razumijevanja nema suživota. Ali svi mi koji živimo u Bosni i Hercegovini znamo da moramo njegovati suživot. Prošlo je točno dvadeset godina otkako smo prestali s ubijanjem jedni drugih u onom strašnom ratu gdje smo, nažalost, svi izgubili. Nitko nije pobijedio. Nakon tog rata svi koji su vodili ovu zemlju kao i svi ljudi koji su ostali i dalje tu živjeti uporno tragaju za posebnim "začinom" koji se zove "pomirenje". Sve dok nema povjerenja, neće biti mira kod nas.
Problem se u BiH može samo onda riješiti kada Srbin, Bošnjak i Hrvat sjednu zajedno i pošteno pristupe rješavanju osnovnih problema. Prilikom dijaloga nema zauzimanja fiksne pozicije jer to automatski isključuje bit dijaloga. Daytonski sporazum nije savršen sporazum. On je nama omogućio prestanak rata. Sada moramo dijalogom postići takvo uređenje države kako bismo se svi mi konačno osjećali kao da smo kod kuće. Ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da je bilo i razdoblja kada se dio pučanstva u BiH osjećao da nije kod kuće ili čak "mrzio" što je stanovnik BiH, jer ne želi biti u istoj državi s dojučerašnjim neprijateljem. To se može razumjeti neposredno nakon rata. Sada, dvadeset godina nakon tog rata krajnje je vrijeme "očistiti" naše domove od tolikog otrova. Nijemci su to radili u prošlosti, a isto tako su radili i Švicarci. Oni čak imaju različit jezik, ali su uspjeli napraviti državu na koju su ponosni toliko da bi mnogi ljudi rado prihvatili državljanstvo Švicarske. Oni cijeni svoj povijesni trud i ono što su kroz vrijeme postigli.
Vjerski obred u jednoj vjeri ne bi smio biti odbojan drugoj vjeri. Često puta je način tumačenja Svete knjige ono što dovodi do zabluda i raskola, ali to se može ispraviti dijalogom. Zato je papa Franjo inicirao ideje o dijalogu sa svjetskim vjerskim poglavarima. Kako sam i ranije rekao, nerado pišem bilo što o politici iako politička zbivanja neposredno utječu na svačiji život. Zato sam sa zanimanjem pratio izbore za nove članove Sabora u Hrvatskoj. Većina je mislila da će HDZ glatko pobijediti, ali istina je ispala drukčija. Rađanje grupacije Most izgledalo je kao veliko osvježenje na političkoj sceni u Hrvatskoj. Pitao sam sebe zašto se uopće ova grupacija zove Most? Je li njihova uloga spojiti SDP s HDZ-om? Onda tu i tamo u vijestima čitam kako neki član te grupacije samostalno djeluje. Odmah sam pomislio da u politici uvijek postoji mogućnost kolektivnog i osobnog interesa, a nitko nije nepotkupljiv. Samo se treba malo osvrnuti na ono što se događa s FIFA-om i njihovim vrhom. Prije nekoliko dana su uhićeni članovi vrha FIFA-e, njih šesnaest, zbog korupcije jer su između sebe primali mito u iznosu oko 400 milijuna američkih dolara. To su ljudi koji su izabrani iz raznih zemalja kako bi vodili FIFA -u, a u vremenskom razdoblju od dvadeset i pet godina samo su se bavili sportom zvanim korupcija. Zato se sada pitam je li grupacija koja se zove Most zaista most koji čvrsto stoji s namjerom spajanja ili je to pontonski most koji će se s vremenom odvojiti u pojedinačnim dijelovima? Kome će se Most prikloniti. Dok ovo pišem, to još nije poznato javnosti. Hrvatski narod je dosta izdvojio kako bi se održali izbori, a ovi ljudi koji su izabrani moraju biti svjesni da nisu tamo kao predstavnici svojih osobnih interesa nego interesa svih onih ljudi koji su trošili svoje vrijeme kako bi izišli na birališta. Tako su im oni glasujući dali povjerenje i moć odlučivati u njihovo ime. Ako se sada propusti prigoda te prokockaju povjerenje biračkog tijela, sutra neće više uživati isto povjerenje. Više neće biti birani na ta mjesta. Drugo, voditi zemlju nije isto kao i voditi svoju kuću. Mnogo je teže. Dok ovo pišem, čuh u vijestima da pregovori između SDP-a, Mosta i HDZ-a nisu urodili plodom pa predstoji mogućnost da se ponovno ide na izbore. Takav izlaz iz ove krize je stvarno skup jer puno košta održavanje izbora, a smatram da će se u ovim vremenima gdje je prisutna financijska kriza mnogo novca potrošiti na nove izbore, a to je ono što najmanje treba hrvatskom narodu i ostalima u Hrvatskoj. Ima njih dosta koji žive na rubu humane egzistencije, a svaka kuna bi dobro došla njima, a ne za nove izbore. Sada je vrijeme za dokazivanje zrelosti u dijalogu i dobronamjeran pristup rješavanju mnogobrojnih državnih problema, a ne igrati politiku sam za sebe. Loše bi bilo da oni od nas Mostaraca uče kako voditi državu bez vlade, jer mi u Mostaru godinama nismo imali konstituirano Gradsko vijeće. Most mora djelovati kao pravi ispravni most, a ne pontonski most. Kada spominjem Mostar, onda je žalosno da nekadašnji biser među gradovima bivše Jugoslavije sada ni malo ne liči na onaj lijepi grad u kojeg su se mnogi ljudi zaljubili na prvi pogled. Partizansko groblje je tada tako lijepo uređeno bilo da je više izgledalo kao neka vrsta turističke atrakcije. Sada osim Starog-novog mosta turisti više nemaju nigdje otići i diviti se u našem Mostaru. Grad je dosta prljav, a mjestimično se izlije kanalizacija izvan na cestu u Ulici kralja Tomislava 26. Ovo stanje traje više od pola godine, a oni koji su odgovorni za to do sada ne pokazuju interes kako bi to otklonili. Situacija uopće ne odgovara renomeu gradu koji slovi za jedan od većih gradova u BiH. Za pohvaliti jest činjenica da konačno sređuju kanalizacijski sustav u gradu tako što će otpadne vode ubuduće biti pročišćivane prije utjecanja u rijeku Neretvu.
Teško je vjerovati da se Ivan Vrdoljak (HNS) ne želi vratiti u jednoumlje jednopartijskog sistema (kako sam kaže) jer, ako već ne tijelom, onda je u takvom sistemu duhom! Bliže je istini da je HNS najsvjesniji dvopartijske zbilje kojom kao melemom mažu svoj očuvani ten i manekenski glatke ruke. Dvopartijski sistem označava vladavinu jedne elite podijeljene u dva tabora i "do krvi" posvađane oko jedne, eventualno dvije nebitne teme. Kako su teme psihološki precizno određene, uspijevaju podijeliti birače na dva jednaka tijela koja ih inatom održavaju na vlasti. Velika koalicija stoga je razbijanje dobro smišljene iluzije koja otvara vrata nekom (uistinu) trećem, četvrtom pa možda i petom političkom putu i stvaranju nekih novih, njima tuđih elita. Teško je također vjerovati Vrdoljakovim riječima kako je takva koalicija u suprotnosti s voljom građana iskazanom na izborima, s obzirom na to da su građani skoro pa plebiscitom izabrali i HDZ i SDP, a također i Most, tri libertarijanske ljubavi u kojoj Most ima više reformi negoli Hrvatska problema. U takvom kontekstu ni HNS ne može biti "konstruktivna oporba" jer stranka koja se do Sabora došlepala na pogon SDP-a, na njegovu "programu", i koja nema nikakvu dokazanu potporu građana, morala bi imati minimum pristojnosti i nastaviti podupirati svoju koaliciju.
Uostalom, tko god bio na vlasti, imat će oporbu u jednom drugom Ivanu – Sinčiću. Kao izvansistemski političar koji pokušava slomiti Vladu Vilibor je ušao u sistem jer je shvatio da Vlada ne postoji, postoje samo banke! A kako se incestuozni odnos u kojem su banke mljekara, a vlastiti narod krava muzara neće mijenjati, dionice Živog zida će rasti iz izbora u izbore, osim ako mač nekog spasitelja ljudi ne prereže i taj gordijski čvor.
Nakon HNS-ova istupa i Vrdoljakovih riječi uslijedila je brza Mostova reakcija koja govori više od tisuću riječi. Petrov se sastaje u Šibeniku s Karamarkom, nagovještavajući tako svoje buduće prioritete, jer poput svih nas vrlo dobro shvaća gordijski čvor koji veže HNS i SDP. Na sastanak s Milanovićem šalje svoje kolege, a kako je Milanoviću takav sastanak ispod časti, on šalje Sinišu Hajdaša Dončića u "mission impossible" razumijevanja Lovrinovićevih ekonomskih teorija i planova o monetarnoj reformi. Kako Ivan Lovrinović smatra da je kuna stabilna od nastanka do danas te da je njena primjena i jačanje njene važnosti jedan od prioriteta na području financija, taj bi razgovor mogao biti sličan onom koji su neki dan vodili Milanović i Sinčić, "kak si kaj?" i "kaj ima novog?". Lovrinović također smatra da se HNB mora organizirati tako da funkcionira po modelu ECB-a i da sukladno Ustavu RH uspostavi puni monetarni suverenitet. Slanjem Lovrinovića na pregovore s Dončićem odnosi Mosta i SDP-a mogu lako doći u slijepu ulicu pa bismo već sad mogli uzviknuti "igra je gotova, nema novih izbora!", ali nećemo.