Tijana Jurić, 14-godišnja djevojčica iz Subotice, te je ljetne večeri 2014. godine školske praznike provodila na selu kod bake i djeda. Nakon zabave nakratko se odvojila od prijatelja i otad joj se izgubio svaki trag. Službena potraga za nestalom djevojčicom trajala je 13 dana, a istraga će pokazati kako ju je na putu kući presreo stanoviti Dragan Đurić. Ovaj mesar iz Surčina strpao ju je u automobil i odvezao u drvenu kuću samo kilometar dalje od kuće u kojoj su je čekali i strepili zabrinuti roditelji, mještani i policija. Uzalud, pokazat će se, jer je mesar Tijanu silovao, mučio, brutalno ubio pa zakopao na nekom divljem smetlištu između obližnjih sela.
Samo mjesec dana nakon tragedije, u kolovozu 2014. godine, profesori Pravnog fakulteta u Beogradu napisali su prijedlog izmjene Zakona o policiji, a istodobno je i Tijanin otac Igor Jurić podnio službeni zahtjev za izmjenu članaka zakona. Tromi sustav okretao je glavu, no javnost u Srbiji nije. Nepunih godinu dana kasnije, nakon mirnih prosvjeda na trgovima, i na desetine tisuća ispisanih transparenata i poruka građana “Zašto Tijanin zakon nije usvojen”, zastupnici Narodne skupštine Srbije usvojili su prijedlog izmjene zakona na sjednici održanoj 16. srpnja 2015. godine. Između ostalog, izmjene su obuhvatile nasilje u obitelji, a novost je bila i da će doživotnim zatvorom, umjesto dosadašnjih 30-40 godina zatvora, biti kažnjeni izvršitelji najbrutalnijih kaznenih djela. Oni koji su osuđeni na doživotni zatvor moći će nakon 27 godina biti uvjetno pušteni, no uvjetni otpust ne vrijedi za počinitelje ovih pet kaznenih djela: teško ubojstvo djeteta, silovanje sa smrtnom posljedicom, silovanje nemoćne osobe sa smrtnom posljedicom, silovanje djeteta sa smrtnom posljedicom, te silovanje djeteta zloupotrebom položaja sa smrtnom posljedicom.
Istodobno, utemeljena je Zaklada koja nosi Tijanino ime, s ciljem da preventivnim djelovanjem i edukacijama poboljša sigurnost djece, a izmijenjeni članak simbolično je nazvan “Tijanin zakon”.
Sedam godina kasnije, negdje u Njemačkoj otac i majka nekog teško oboljelog četverogodišnjeg djeteta nakon godina strepnje i straha zatreperili su pod iznenadnim naletom emocija, kada su doznali kako iz Hrvatske stiže organ – riječ je o jetri – koji će spasiti život njihova djeteta. U istom trenutku, u Mađarskoj, neki roditelji odahnuli su i obrisali svoje suze, na identičnu vijest pristiglu iz Hrvatske, otkamo stižu bubrezi i srce koje će kucati u tijelu njihova djeteta. Riječ je o srcu zvjerski ubijene djevojčice Nikoll iz Nove Gradiške, koja je morala umrijeti od majčine ruke da bi dvoje malenih živjelo, zatvarajući tako krug života koji je za nju zatvoren bolno prerano.
Što se još mora dogoditi da se donese zakon nazvan njezinim imenom? Jer, njezina tragedija nije prva. Mučni slučajevi poput ubojstva dječaka Denisa u Puli, teškog obiteljskog nasilja na Pagu gdje je otac svoju djecu pobacao s balkona, ali i tragični slučaj Filipa Zavadlava kojemu je sustav okrenuo leđa još u najranijim godinama, u fokus javnosti tijekom posljednjih godina doveli su nagomilane probleme u sustavu socijalne skrbi, ali unatoč tome stvarnih i osjetnih promjena još uvijek nema.
Hoće li ih biti? I može li se u Hrvatskoj stvoriti dovoljna kritična masa koja neće dozvoliti da tragična smrt djevojčice iz Nove Gradiške klizne u zaborav? Je li ova tragedija dovoljno snažan okidač da na ulice izvede tisuće ljudi, kao u Srbiji, jer neće epidemija trajati dovijeka, kako se u Hrvatskoj više nikada i ni jednom djetetu ne dogodi ono što je proživjela malena Nikoll? Njezina smrt jedino na tako neće biti uzaludna.
Kolumna