Živimo u vremenu potpune društvene informiranosti i povezanosti. O svakome se sve zna i sve je dostupno.
Društvene mreže, predvođene svemoćnim internetom, vladaju ovim svijetom i vremenom. Tako studenti pete godine Pravnog fakulteta u Mostaru i onoga drugog što nosi ime Džemala Bijedića, posredstvom svojih dekana, pozvaše me održati predavanja o aktualnom trenutku našeg pravosudnog sustava, iskustvima iz velikih sudskih procesa, položaju nositelja pravosudnih ovlasti i što mladi diplomirani pravnici mogu očekivati u okolnostima naše društvene zbilje.
S radošću sam se odazvao pozivu. O našem pravosudnom sustavu mladim kolegama nisam imao što reći. Birao sam riječi. Nisam ih želio obeshrabriti. Ipak, morao sam ponoviti ono što sam u bezbroj navrata rekao:
- Reforma pravosudnog sustava potpuni je promašaj!
Osjetio sam da je to i njima poznato. Čitaju i slušaju!
Čitaju i znaju da su glavni tužitelji, jedan za drugim, “pogubljeni”, da su neki u pritvoru, a neki u stanju provjera. Znaju da je jedan sudac optužen, drugi osuđen, treći u bijegu.
Sarajevsko odvjetničko okruženje zahvatio je sindrom “arapskog petrolejskog kapitala”. Nekoliko kolega nije odoljelo čarima zelenkastih novčanica i upustiše se u radnje nedostojne časnoga poziva.
Eto, zbog nekoliko nedoraslih osoba, cjelokupan sustav teško je kompromitiran. Sudstvo, tužiteljstvo i odvjetništvo na isti način i s istim posljedicama.
Iskustvo mi govori da aktualna reforma pravosudnog sustava i nije mogla drukčije završiti.
U godinama poraća na našem pravosudnom nebu pojaviše se “probisvijeti” koji nisu imali dodira s našom pravnom tradicijom, kulturnim zasadama, dosezima i političkom sustavu koji je nicao na razvalinama promašene komunističke ideologije. Na neobičan način željeli su uspostaviti nešto za što nisu postojale temeljne pretpostavke, pa ni one infrastrukturne naravi.
Kada mostarsko Županijsko tužiteljstvo u isti dan ima glavne rasprave na dva različita i udaljena suda, problem je kako osigurati drugo ili treće vozilo koje će tužitelje odvesti do Općinskog suda u Čapljini i Konjicu. Tako je diljem zemlje.
O pomanjkanju odgovarajućih ureda, stručne literature, suradnika i malim plaćama koje su nedostojne zvanja suca i tužitelja, neću ni pisati. Ali, i ovom prigodom želim reći da će inflacija pravnih fakulteta u crno zaviti našu tradiciju, pravnu misao i cjelokupan pravosudni sustav. Na gorke plodove ovih institucija nećemo dugo čekati.
Ohrabrio sam mlade kolege koliko sam znao i mogao i uputio ih kako će krenuti u svoj novi, profesionalni život.
Govorio sam i o vremenu u kojemu je branio dr. Ivo Politeo. O tome ću nešto kasnije. Vratio sam se svome početku i svom opredjeljenju.
Pravni fakultet i Okružni sud u Sarajevu dijelio je hodnik u prizemlju zgrade i jedna u svako doba prohodna vrata.
Na četvrtoj godini studija društvenu scenu Bosne i Hercegovine potresala je velika afera u kojoj je glavni akter bio predsjednik Općine Zenica.
Šteta! Bio je sposoban i ugledan čovjek, dobar komunist -tako se tada pisalo, govorilo i vrednovalo. S vremena na vrijeme odlazio sam s kolegama i pratio proces.
Mnoge stvari nisu nam bile jasne. Nisu niti mogle biti. U tom pravosudnom košmaru oduševljavao nas je branitelj optuženog predsjednika općine.
Sredovječni gospodin jasnih misli i stavova, prkosio je i opirao se svima. Njegovom dobrotom znali smo se zadržati na kraćem razgovoru i prigodnoj kavi. I savjetom nas je znao počastiti. Svako vrijeme nosi slične procese. I sam sam u njima sudjelovao, pisao knjige, kazališne i radio drame. Čuvam ih od zaborava.
Jedna pravosudna vratolomija zapisana je u sudskim i povijesnim knjigama.
To je proces koji je prije 70 godina vođen pred Okružnim sudom u Zagrebu, proces u kojemu je optuženik bio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, a njegov branitelj - dr. Ivo Politeo, mjerilo svih mjerila kada je u pitanju pravna znanost i odvjetnički poziv.
Radi svoje savjesti, obranu legendarnog odvjetnika temeljito sam proučio da bi u određenom trenutku o tome mogao meritorno raspravljati i pisati. Prije svega, da bih za sebe našao odgovor - je li dr. Alojzije Stepinac nevin čovjek - kako piše u presudi zagrebačkog Županijskog suda, blažena osoba - kako tvrdi Sveta Stolica ili ustaški vikar, kako, javno i olako, reče marksist Aleksandar Vulin, nabrijani i ratoborni ministar rada susjedne Republike Srbije.
Proučio sam knjigu dr. Ive Banca “Hrvati i Crkva” i onu drugu koju je napisao zagrebački publicist Vlado Raji “Dr. Ivo Politeo - slava i porazi”.
Čitajući ove knjige stekao sam duboko poštovanje prema zagrebačkom nadbiskupu i njegovoj zloj sudbini i još dublju odvratnost prema ljudima koji, s lakoćom i bez posljedica, blate njegovu uzoritost.
Do 1990. godine arhiva dr. Ive Politea javnosti je bila nedostupna. A onda, kada su se rastvorile kutije s uredno složenim spisima, svjetlo dana ugledale su pisane opaske mudrog branitelja. I svemoćni Josip Broz, kada je govorio o svojim procesima, s ponosom je ponavljao:
“Znate, mene je branio dr. Ivo Politeo...”
Obrana zagrebačkog nadbiskupa za mene je bila teška. Preteška! Ne zbog dokaza koji su optužnicu pratili i davali joj pravni legitimitet, nego atmosfere koju je novi poredak stvorio. Jakov Blažević, mladi pravosudni jurišnik, podršku svoj optužnici tražio je u publici koju je doveo da plješće njemu i pljuje po optuženiku - prisjeća se i piše dr. Ivo Politeo.
Noćima sam u sobi sjedio sam. Odložio bih naočale, naslonio se na obje ruke, stisnuo čelo i pitao se - kako pomoći čovjeku, k tomu još i zagrebačkom nadbiskupu, koji se našao u okolnostima staljinističkog progona? Kako pomoći čovjeku koji se založio da se spasi moj život? Moram učiniti sve da zaštitim njegovo dostojanstvo i njegovu slobodu. Ali, kako?
Nadbiskup se ne želi braniti.
Ne želi razgovarati s čovjekom koji ga je optužio, niti s onima što su sjeli za sudački stol uraditi ono što im je rečeno i naloženo. Ali, ja imam čvrste, pismene dokaze. Znam što je nadbiskup u Švicarskoj predao slavnome kiparu Ivanu Meštroviću i papi Piju XII. za vrijeme posljednjeg posjeta Vatikanu.
Znam što je pisao dr. Anti Paveliću i kako je (25. 2. 1942.) u zagrebačkoj katedrali u propovijedi grmio - hrabrio se dr. Politeo.
“Svaki čovjek i svi narodi potječu od Boga. Svaki čovjek ima pravo na život i nitko mu ga bez suda ne može oduzeti. Jasenovac je sramotna ljaga i najveća nesreća za naš narod i našu državu.”
Na pisma i propovijed Pavelić je uzvratio:
“Nadbiskup je magarac i balavac”.
Zbog otvorenog otpora prema ustaškom režimu, tajne hrvatsko-njemačke službe pripremale su ubojstvo zagrebačkog nadbiskupa. U knjizi “Hrvati i Crkva”, dr. Ivo Banac piše da se od te nakane odustalo u zadnji čas. Inače, sve je bilo pripremljeno. Emilijan, zagrebački vladika i skupina najvećih pravoslavnih znanstvenika i umjetnika, željeli su svjedočiti u obranu Alojzija Steninca. Sud je dokaze odbio, a preko onih koji su bili u spisu, olako prešao.
Tri sata dr. Politeo govorio je o besmislu optužnice i sudskog postupka. Na koncu, svoj pledoaje završio je riječima:
“Nitko nije prosvjedovao kao nadbiskup Stepinac! Nitko od njega nije bio hrabriji i junačkiji.”
Glasoviti pjesnik Vinko Nikolić piše:
“10. travnja 1941. godine bio sam za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a već sutra, 11. travnja, bio sam protiv nje.”
Takav je bio i optuženi Alojzije Stepinac.
Optuženi zagrebački nadbiskup osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina. Obračun s državom okončao sam s osjećajem duhovne pobjede i tugom razočaranog branitelja -s mukom u duši piše dr. Politeo. Kardinal Stepinac umro je 10. veljače 1960. godine. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali.
Umornog od procesa i nepravde, nekoliko dana kasnije, pred uredom, s koferima u ruci i zavežljajima robe, dr. Politea, dočekale su nepoznate osobe. U ruci su držale rješenje kojim im je njegov ured sa susjednom djevojačkom sobom dodijeljen na korištenje.
Iskusan čovjek znao je što mu se sprema. Sustanari i agenti uselili su u njegov dom, u njegov ured, u njegov život.
Postupak kanonizacije je dug strog i složen postupak. Svaka sitnica se provjerava. Po stotinu puta i sa svih strana.
Na Olimpijskom stadionu u Berlinu papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim Bernharda Lictenberga i Karla Leisnera, a godinu dana kasnije, u Mariji Bistrici (3. 10. 1998.) i dr. Alojzija Stepinca. Oko kanonizacije Nijemaca nije bilo prigovora. A i tko bi protiv moćnog Deutschlanda!
Živimo u vremenu u kojemu se, kao i 1946. godine, vode politikanske rasprave oko toga - je li blaženi Alojzije Stepinac magarac i balavac, kako reče Ante Pavelić, ustaški vikar, kako kaže Aleksandar Vulin, nevin čovjek kako piše u pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu ili je on sveta osoba dostojna slave Oltara?
Vjerujem da pravorijek Svete Stolice nećemo dugo čekati.
Od 1054. godine, dakle, u posljednjih tisuću šezdeset i tri godine, Zapadna Crkva nije tražila mišljenje Istočne Crkve o tome - hoće li neka osoba biti proglašena blaženom ili svetom.
Zašto se to dogodilo s blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem?
S malim i nemoćnim narodom može se i ovako!