Završen je natječaj za novog intendanta, tj. intendanticu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Sada je na potezu Kazališno vijeće HNK koje odnedavno radi u novom, ponešto izmijenjenom sastavu. Predstavnici kazališnih djelatnika u tom su Vijeću isti kao i prije, a to su Željka Pulig Barišić, Damir Kovač i Dunja Novković. No, Ministarstvo kulture i medija promijenilo je svoje članove pa su Ivu Hraste Sočo (kandidatkinju za novu intendanticu) i splitskog intendanta Srećka Šestana zamijenili glavna tajnica Ministarstva kulture i medija Marica Mikec i diplomirana violinistica i glazbena menadžerica, a svojedobno i ravnateljica Splitske opere Maja Žarković. Ponešto je po svojim članovima u Kazališnom vijeću matičnog hrvatskog kazališta roštao i grad Zagreb, koji drži 49 posto “dionica” najvećeg hrvatskog kazališta. Tako je mjesto Mladena Čuture, koji je zatražio razrješenje, zauzela docentica na odsjeku na dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti Agata Juniku. No, kao predstavnik grada Zagreba u vijeću je kao zacementiran ostao njegov dugogodišnji član i aktualni predsjednik, menadžer u kulturi i jedan od najbližih suradnika pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Duško Ljuština. I dok se nova zagrebačka uprava, za sada potpuno neuspješno i nemušto bori s Bandićevim kosturima iz ormara koji niču kao gljive poslije kiše, na položaju predsjednika Kazališnog vijeća zagrebačkog HNK ostavlja čovjeka od najvećeg Bandićeva povjerenja koji je baš u Bandićevo ime godinama suvereno upravljao zagrebačkom kulturom i to bez obzira na kojem se položaju nominalno našao. Ljuštinina je bila zadnja u gotovo svim potezima koji su se ticali kulture u Bandićevu Zagrebu, a bilo je tu, mora se priznati, i nekih dobrih i za kulturu lukrativnih poteza. Ali i jako mnogo onih loših, proizvoljnih i nekonzistentnih. I dok se s više ili manje uspjeha proteklih tjedana ubrzano uklanjaju Bandićeve sjene i Bandićevi jarani iz brojnih drugih zagrebačkih i to ne samo kulturnih institucija, Duško Ljuština ostaje “naš čovjek na terenu”, neupitna točka zagrebačke gradske kulturne politike, iako, što je sasvim jasno, više nema onu političku težinu koju je u Zagrebu imao posljednjih 20 godina kada je bio siva eminencija Bandićeva kulturnog klana s kojim se mogao uspoređivati i pripetavati tek vođa Histriona Zlatko Vitez. Ipak, činjenica da se Možemo ne usudi dirnuti u Ljuštinino članstvo u jednom (doduše) moćnom Kazališnom vijeću, ne govori ama baš ništa o tom umirovljenom kazališnom ravnatelju, ali mnogo govori o pokretu koji je trijumfirao na nedavnim zagrebačkim komunalnim izborima, ali i o političkim i moralnim preferencijama tog pokreta koji je zadobio simpatije Zagrepčana, ali bi ih, zbog prevrtljivosti i nedosljednosti, vrlo lako mogao i izgubiti. Jer, ne može se započinjati i završavati svaki dan s jadikovkama o tim strašnim kosturima bivšeg gradonačelnika, a onda biti krajnje benevolentan i ponizan prema ljudima koji su motorna snaga te Bandićeve vehementne kadrovske hobotnice koja je odlučivala o svemu i svačemu i bila i horizontalna i vertikalna, baveći se svima, počevši od čistačica pa sve do direktora u Holdingu. Ako se doslovno preko noći, u totalnoj panici s rokovima moglo promijeniti članove Upravnog vijeća Muzeja grada Zagreba koji u tom vijeću brane interese grada, onda su se mogli promijeniti i ljudi koji uime grada Zagreba sjede u kazališnom vijeću najmnogoljudnijeg zagrebačkog kazališta koje je ogledalo ne samo hrvatske, nego i zagrebačke kulturne politike. Ako se po hitnom postupku išlo mijenjati gradske članove Upravnog vijeća Dramskog kazališta Gavella, i to uz direktno, pomalo i drsko obrazloženje da nisu bili dovoljno agilni i od pomoći kazalištu koje je već godinama ni krivo ni dužno bez svoje scene u Frankopanskoj ulici, zašto to nije učinjeno i u slučaju HNK?
Ako su dosadašnji članovi Upravnog vijeća Gavelle morali promptno otići sa sramotnim žigom nerada na svojim plećima kako ne bi takvi neaktivni i nezainteresirani provodili izbor novog ravnatelja tog zlosretnog teatra, zašto onda grad Zagreb nije promptno promijenio i svoje predstavnike u Kazališnom vijeću HNK koje bira novog čovjeka središnjeg hrvatskog kazališta. Kazališta koje je početkom ove godine zapalo u nevjerojatno duboku i zapanjujuću upravljačku krizu koja je tinjala godinama. Zar zagrebački vlastodršci misle da je situacija u zagrebačkom HNK opet idilična? Zar su toliko neinformirani da misle da su nemiri i nesporazumi u tom teatru stvar prošlosti? I da ih se može izbrisati guranjem glave u bandićevski pijesak, ostavljanjem njegova čovjeka da vodi glavnu riječ u kazalištu u kojem više drame ima iza pozornice nego na pozornici samoj.