Kiše jesenje pljuštale su usred proljeća te sa sobom donijele dodatni nemir. Kao da su atmosfersko i političko ozračje vezani nekim tajnim nitima. A slično je i sa zvucima. Kad tu i tamo prestane kiša, propjevaju slavuji, a pridruže im se zvuci Eurosonga, zazvuče neke pjesme stare, zapjeva se i s političke govornice. Eurosong 2016. kao gong označio je novu rundu u političkom ringu između Europe i Rusije. Pobijedila je pjesma o etničkom čišćenju, a možda sljedeće godine na Eurosongu pobijedi pjesma o etničkom prljanju. No, sad Rusi traže suspenziju i odlazak pobjedničke pjesme u penziju. Prethodnih godina znale su pobijediti pjesme u kojima je bilo etičkog mrljanja. Bilo kako bilo, estrada se sve jače politizira, a politika estradizira. Pa se sve češće političari pojavljuju kao pjevači, od Obame do ovamo. Onda se ne treba čuditi ako zvijezda estradnih rubrika postane megazvijezda političkih magazina. Na prostoru BiH i dalje pjesme stare, a vrijeme je za nove. Od politikantskih evergreena ne čuju se novi politički hitovi. Na političkoj sceni igra se predstava prema kultnom Golikovu filmu “Tko pjeva zlo ne misli”. A aktualizira se i aforistička bravura iz susjedstva: “Tko misli, nije mu do pjesme!”
I kad je o zastavama u BiH riječ, i dalje pjesma znana. Pa onima koji ne drže puno do državne zastave iz Sarajeva poručuju da izvjese - bijelu zastavu. Jako se srde na Srbe što svoj entitet doživljavaju državom i uzvraćaju vicem o muškarcu koji je u knjižnicu došao kupiti knjigu “Muškarac gazda u svojoj kući”, a prodavačica mu kazala:
- Bajke su na drugom katu!
Ne treba uvijek gledati dlaku u jajetu ili u konjski nokat, valja nekada pogledati i kroz prste. No, neki misle da nije dobro ni sve oprostiti. Sigmund Freud reče: “Ako ste oprostili čovjeku sve, znači da ste završili s njim zauvijek!” Ta misao posebno vrijedi kad je o narodima riječ pa bi dobro bilo da politički analitičari imaju u vidu misao slavnog psihoanalitičara. Makar ne imali neko dobro mišljenje o drugim njegovim mislima i primislima.
BiH je krenula europskim putom, ali za taj put mora biti uređena na europski način. Daytonski trofrtaljac s dvorednim kopčanjem davno je izišao iz mode, BiH treba novu, europsku kreaciju. Iako su mnogi protiv toga. No europske snagu u BiH trebaju vjerovati u onu: “Nikad ne reci nikad, uvijek postoji kad-tad!” BiH neće moći u nedogled odgađati preuzete obveze, država se neće moći ponašati prema Bruxellesu kao njezin građanin prema supruzi.
- Što ćeš mi kupiti za rođendan? - upita bh. građanka supruga.
- Sljedeće godine kupit ću ti naušnice - odgovori joj.
- Dobro, a ove godine? - znatiželjna je supruga.
- E, ove ću ti godine provrtjeti uši - objasni joj.
BiH mora biti svjesna činjenice da zemljopisno pripada Europi i da Europi treba pripadati i politički. Gdje je i u povijesti pripadala. No, ponašanje nekih koji na političkoj pozornici glume važne aktere europske BiH podsjećaju na anegdotu o nekada popularnom glumačkom paru. Popularni glumac Richard Burton dva je puta bio u braku s još popularnijom Elizabeth Taylor, a jako mu je teško pala druga rastava s filmskom divom koja je imala još pet brakova.
Kad mu je prijatelj kazao da Elizabeth piše svoje memoare i da bi on mogao biti glavna zvijezda njezine knjige uspomena, Richard Burton iskapi čašu bourbona i reče:
- Nemoguće, ta žena ne može pisati o uspomenama jer čitavog svoga života nije radila ništa drugo nego zaboravljala!
BiH više ne može biti država slučaj. Ni slučajno. Isto tako, ni slučajno neće postati dijelom velike Europe dok ne postigne europske društvene, političke i pravne standarde. Nadamo se da će sve političke snage u BiH zajednički puhati u europski rog, inače će ostati na repu Europe i svijeta.
I da joj se neće dogoditi kao djevojci kojoj momak Hercegovac, uzgajivač smilja, citira eroGAG-ovu stranicu s novom verzijom stihova uvezenog hita:
- Sad me tražiš kad je smilje niklo, gdje si bila kad sam bio nitko!•