U prosvijećenom dvadesetom stoljeću, unatoč tome što proviruje u strukturu atoma i nebeska prostranstva udaljena (zamislite) pet milijardi kilometara, Europa, stara dobra dama, u prvoj polovini prošlog stoljeća napravila je dva tragična propusta. Ustuknula je pred naletom aveti nacističke ideologije, a potom dopustila Staljinu da zauzme polovinu našeg kontinenta. Dopustila mu da sibirskim ledom okuje Azerbajdžan, Bjelorusiju, Estoniju, Čečeniju, Gruziju, Jermeniju, Kazahstan, Kirgistan, Letoniju, Litvu, Moldaviju i Ukrajinu, i u drevnim zemljama zaustavi društvene mijene druge polovine dvadesetog stoljeća.
Dok su zapadne zemlje u dugim desetljećimaizgrađivale građanska društva. međunarodne integracijske odnose i široku paletu temeljnih ljudskih prava i sloboda, svijet iza željezne zavjese ostao je u raljama dirigirane ekonomije i strogo propisanih pravila ponašanja.Različitosti naroda, njihovih duhovnih i kulturnih postignuća stjerani su u suteren društvenog života. Po istim pravilima živjeli su prosvijećeni Ukrajinci i temeljito zaostali Čečeni. U bivšoj Jugoslaviji jedan život živjeli su Ljubljana i Slovenija, a potpuno drugačiji Priština i Kosovo. Živjelo se onako kako su propisivale odluke Centralnih komiteta. Tako i nikako drugačije. Svako odstupanje bilo je surovo kažnjavano. Evo primjera koje mlade generacije ne mogu shvatiti i razumjeti.
Are Buntić
Događaj s početka odvjetničke karijere duboko mi se usjekao u pamćenje. Jednog popodneva u ured je došao čovjek poodmakle životne dobi. Šepao je i teško hodao. Došao je zamoliti za pomoć i obranu. Bio je vješt majstor. Znao je kuću ozidati, lijepo je pokriti i ukrasiti. Bio je svjestan da njegova životna lađa plovi morem koje vodi obalama vječnog mira. Predosjećao je kraj životnog puta. Na mjesnom groblju u Međugorju, u koje se odlazi kada nekoga treba pokopati, na obiteljski nadgrobni spomenik, uklesao je hrvatski grb. Grb je bio mal ,teško primjetan. Netko je to uočio i prijavio. Policija je došla na mjesno groblje, uslikala i obavijestila nadležne službe. Nedugo zatim čovjek koji se zvao Are Buntić dobio je optužnicu mostarskog Okružnog javnog tužiteljstva. Bio je optužen za izvršenje kaznenog djela neprijateljske propagande.Grb koji je uklesao na obiteljsku grobnicu nije imao socijalistička obilježja.Nije imao zvijezdu petokraku. Po tumačenju onovremnih vlasti to je dovelo do uznemirenja javnosti. Apsurd! Hrvatski grb uznemirio žitelje župe Međugorje-pisalo je. To je isto kada bi netko rekao da je znamenje križa uznemirio službeni Vatikan!
Činjenice koje su bile predmet optuženja za Sud i Tužiteljstvo bile su neprijeporne.Crno bijele fotografije bile su glavni svjedok.Sada pokojni Are Buntić oglašen je krivim i kažnjen vremenskom kaznom zatvora. Kazna je bila minimalna, ali opet zašto? Zašto i tko to danas može shvatiti. Godina dana zatvora za nacionalno znamenje na svom grobnom križu. Ne ponovilo se!
Kada je pao Berlinski zid i zvijezda s njega, otvorile su se različite pukotine.Isplivale su povijesne težnje svakog naroda ponaosob. Europa je u dvadeset prvo stoljeće ušla s tisuću problema.Samo što je ugasila stravične ratove s kraja prošlog stoljeća-ratove koji su poharali Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu i Kosovo, na njenom uzburkanom sjeveru priprema se još žešći, jesenski Ukrajinski ratni susreti. Tamošnji interesi veći su i značajniji. Mišice su zatekle dvije najveće svjetske velesile. Samo Bog zna kako će to završiti.
Posljedice minulih ratova pratile su milijuni ljudskih života. I ne samo to. Jaltski, Teheranski i Deytonski dogovori o nepravičnoj podjeli ratnog plijena, formiranju novih neprirodnih državnih zajednica stvorili su uvjete za nove nesporazume na svakom kraju našeg kontinenta. Europa dvadeset prvog stoljeća ne može sebi dopustiti da još jednom zakaže. Krim, koliko god on bio velik i važan otok, ne smije biti povod trećem svjetskom ratu. Jer, on bi bio nuklearni s nesagledivim posljedicama.
Naša zemlja neka je mala i u svjetskim razmjerima beznačajna nije smjela doživjeti genocidni rat, agoniju i postratna rasturanja. Nije smjela postati europski prostor jada, čemera i beznađa. Jer, ona ima sve. Ima plodne ravnice, bujne šume, moćne rijeke, more, obilje sunca, vrijedan i radin narod. Istina, nedostaje joj odlučna i sposobna vlada. Sveti Toma Akvinski davno je upozorio da država nije ništa drugo nego razbojska družina ako od sebe otkloni zakone po kojima se ljudi moraju vladati i ponašati. Proći će godina dana, a oni koji su dobili parlamentarne izbore nisu uspjeli utemeljiti stabilnu i sposobnu vlast. Nisu uspjeli donijeti neophodne zakone koji bi ovu umornu zemlju poveli prema zajednici europskih prosvijećenih naroda. Pred nama je vrijeme rekonstrukcija, preustroja i neizvjesnosti. Hoće li biti vremena za to? Hoće li se primiriti ukrajinska, čečenska, kosovska i bosanskohercegovačka kriza i ina žarišta? Tko će zaustaviti sulude ratnike Isila. Tko će zaustaviti vrijeme nasilja koje je u čovjeku rasplamsalo nagone krvoločnih zvijeri?
Pitanje do pitanja.
Svako teže od onog prethodnog. Nadati se da će razum i odgovornost nadvladati. Stara pučka uzrečica kaže
"Nada umire posljednja".
Tragični događaji u našoj zemlji, susjednoj Hrvatskoj, na Kosovu i Ukrajini prvi su veliki ispiti ideje ujedinjene Europe. Hoće li razvijena zapadna civilizacija ugroziti vrijednosti parlamentarne demokracije, tržišnog gospodarstva, temeljnih ljudskih prava i u svoju obitelj uvesti zaostale, siromašne zemlje balkanskog poluotoka? Je li europska integracija na kušnji? Je li to kulisa, kako se sve češće može čuti, i dimna zavjesa preko koje veliki žele obmanuti male, zadužene i ovisne narode. Prevariti povijest i uzeti ono što su naumili prisvojiti. Prisvojiti bez topota konjskog galopa, zvuka bombardera i kuršuma metaka.
Pitanja su ozbiljna i teška!
Kako god počeli razmišljati o vremenu u kojemu živimo moramo reći da su stečevine naše civilizacije ugrožene.Ugrožene su unutarnjim nesporazumima između bogatih i siromašnih, a još više od nauma najjačih koji od cijelog svijeta žele napraviti Prokletu avliju i preko svojih Latifaga ubirati prirodna bogatstva i plodove tuđih zemalja.Nafta kao krvotok suvremene civilizacije uzdignuta je na pijedestal svete vodice.Pod krinkom uspostave demokratskih sustava desetljećima se vode ratovi oko naftnih polja, bušotina i nalazišta.Razorena je Libija.Razoreni su Irak i Sirija,zemlje gdje su najveća nalazišta kvalitetne nafte.
Mostar je grad duha, vica i britkog govora. Kada se počelo pisati da u Drežnici, mjestu udaljenom dvadesetak kilometara u pravcu sjevera i Sarajeva, nalaze velike naslage nafte jedan šaljivdžija reče: Lako ćemo mi s problemima lijeve i desne obale, ali ako u Drežnici bude nafte, nastradali smo.
Nakon teških razmišljanja i upita evo i jednog sjećanja!
Arsen I
Prije dvadesetak dana napustio nas je jedan, po mnogo čemu, neobičan čovjek. Napustio nas je veliki pjesnik, glazbenik, pravnik i umjetnik. U povodu njegove smrti oglasila su se relevantna književna, poetska,glazbena, umjetnička, politička i ina pera.U Večernjem listu od 23.kolovoza kolega Nino Gvozdić napisao je izvrsno sjećanje na visokog predstavnika ljubavi. Netko reče da nas je napustio čovjek kakvog se stoljećima čeka. Netko, opet, napisa, da bi novog Arsena mogli napraviti od pjevača kakav je Oliver Dragojević, tekstopisca kakav je bio Zdenko Runjić, pjesnika kakav je Luko Paljetak i slikara kakav je bio Oton Gliha. Ovu sintezu bih i osobno potpisao. Jer, tako je to! U Arsenu je bilo sve!
Od vremena utemeljenja Mostarskog proljeća - Dana Matice hrvatske obitelj Dedić bila je naš redoviti gost. Nekada gospođa Gabi, nekada maestro Arsen, nekada glazbeni virtuoz Matija. Nekada svi zajedno. Puno je sjećanja. Jedno ću ovom prigodom ispričati.
Prije desetak godina Arsen je bio teško bolestan. Bilo je pitanje dana kada će otkazati njegove preostale tjelesne funkcije. Odlučio je poći u Padovu i pokušati presaditi umornu, potrošenu jetru. Unatoč svemu, teško bolestan, došao je u Mostar.Sreli smo se u hotelu Ero. Kada je bilo vrijeme večernjeg objeda maestra smo na rukama ispratili do njegove sobe. S Miljenkom Puljićem, Gabi i Matijom otišao sam na večeru u Stari grad. Po povratku u hotel dogovorili smo se naći ujutro u vrijeme doručka. Tako je i bilo.
Dok smo sjedali za stol maestro izvadi jedan deblji list papira i reče - 'Evo ti ovu pjesmu. Nitko je nije vidio. Nije je vidjela ni švabica', kako je Gabi od milja zvao. Mostar je živio turbolentno postratno vrijeme. Maestro je to znao i osjećao. Te večeri bolestan i umoran napisao je i darovao mi prigodnu, antologijsku pjesmu:
U čemu je zapravo stvar,
On je mlad, a ja sam star,
I opet će on do mosta, jer mu je stalo,
A meni je dosta.
Sunovrat diše, miriše nar,
Ja odlazim ostaje Mostar,
J..e se njemu za moju sudbinu,
Ja ću tko zna kuda, on će u visinu.
Za vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara, u šetnji Stradunom, sreo sam maestra Đelu Jusića. Pokazao sam mu pjesmu i zamolio da vidi može li je uglazbiti. Godinu dana kasnije, na novom Mostarskom proljeću, Đelo i Arsen zajedno su pjevali pjesmu
"U čemu je zapravo stvar".
Mišice su zatekle dvije vodeće svjetske sile. Samo Bog zna kako će to završiti
Europa dvadeset prvog stoljeća ne smije još jednom pogriješiti