Izraelci su imali raspored četa, a sve su imale svoje stjegove, kako će ići kroz pustinju. Na čelu povorke bili su Judini sinovi sa svojim skupinama, a na začelju Naftalijevo potomstvo. Mojsije je molio svoga šurjaka Hobaba da ostane s njima kroz pustinju jer ju je poznavao: "Molim te, ne ostavljaj nas. Budući da znaš gdje nam se treba u pustinji utaboriti, valjat ćeš nama kao oči" (Br 10,31).
U Taberi su Izraelci počeli zlobno mrmljati protiv Gospodina. Pojavio se oganj u taboru i jedan dio je izgorio. Mojsije se pomolio Gospodinu da ugazi oganj. Zajednicu je zahvatila pohlepa za jelom. Htjeli su se osigurati manom. Jadikovali su zbog izlaska iz Egipta. Prigovarali su. Žalili su za mesom, ribom, krastavcima, dinjama, presom, lukom i češnjakom koje su imali u Egiptu. Jadikovali su pred svojim šatorima. Mojsije je čuo njihovo mrmljanje i jadikovanje.
U toj mučnoj situaciji Mojsije započinje s Gospodinom dirljiv dijalog s pitanjima: "Zašto zlostavljaš svoga slugu? Zašto nisam stekao milost u tvojim očima kad si na mene uprtio teret svega ovog naroda? Zar je od mene potekao sav ovaj narod? Zar sam ga ja rodio, kad veliš: 'Nosi ga u svome krilu, kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju što sam je pod zakletvom obećao njihovim očevima'. Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: 'Daj nam mesa da jedemo!'" (Br 11,13).
Gospodin savjetuje Mojsija da skupi sedamdeset muževa i da mu oni budu pomoćnici. Gospodin će ih obdariti duhom kao što je obdario i Mojsija. Teško je bilo razumjeti mrmljanje naroda koji je tvrdio da mu je bilo bolje u ropstvu nego na slobodi: "U Egiptu nam je bilo dobro!" (Br 11,18). Gospodin obećava narodu toliko mesa da će im izbijati na nosnice. Ni Mojsije nije povjerovao da može biti toliko mesa jer je bilo samo pješaka šest stotina tisuća. To mjesto u kojem ih je Gospodin darivao prepelicama pozvali su Kibrot Hataava.