Od najstarijih vremena ljudi su svoja raspoloženja pokazivali igrom i pjesmom. U spiljama i na stećcima nastalim u pradavna vremena i danas se mogu vidjeti crteži ljudi u pokretu. Ne postoji kulturna baština nijednog naroda, ni onoga zarobljenog u afričkoj prašumi, koja nije iznjedrila svoju ritualnu igru. Tako je i u našoj zemlji.
U središnjoj Hercegovini, u trenucima veselja, igra se trusa i poskočica; u njenim južnim krajevima linđo, omiljeno kolo dubrovačkog primorja.
U središnjoj Bosni staro i mlado igra kolo zvano zavrzlama. I djevojčica tek stasala pjeva:
Ja ću pitat svoju mamu kako treba igrat zavrzlamu.
U tome pučkom plesu puno je pokreta i obrata. Korak lijevo, dva desno. Korak naprijed, dva natrag, i tako ukrug.
Tragao sam za etimologijom riječi zavrzlama. Nijedan rječnik nije mi pomogao. Ni Klaićev, ni Babićev, ni onaj genijalnog jezikoslovca Tomislava Ladana.
U običnom pučkom govoru, znam, riječ predstavlja nešto što je zamršeno, složeno, zapetljano. Nerješivo. Kolom zavrzlama slave se rođenja, odrastanja, postignuća i svako drugo životno veselje.
Živo je!
Veselo je!
Treba je igrati!
Problem je s drugom vrstom zavrzlame. S onom koja se, kao politički korov, proširila zemljom i u kojoj, s vremena na vrijeme, od izbora do izbora, sudjeluje staro i mlado. Opet s bezbroj pokreta. Čas na lijevu, čas na desnu, čas na liberalnu, čas na konzervativnu stranu. Kolovođe su posebna priča. U njihovoj zavrzlami, ovisno o izbornoj listi i raspisanom natječaju, čovjek može biti i ono što nije. Srbin može biti Hrvat, musliman može biti i jedno i drugo, a svi zajedno, po potrebi, mogu se razvrstati u kolonu ostalih.
Politička zavrzlama, u različitim koreografijama, s našom zemljom igra se stoljećima. Nikako da izađemo na čist zrak i počnemo živjeti kao normalni ljudi i civiliziran narod.
Oporuka kraljice Katarine
Da bi opravdao naslov današnje kolumne i pokazao da naša budućnost ne može biti u našoj prošlosti, jer je crna, krvava i blatnjava, u najkraćim crtama proći ću kroz stoljeća povijesti.
U teškim političkim prilikama Stjepan Tomašević baštinio je moćno bosansko kraljevstvo. Kada je 1462. godine uskratio danak za sultana Mehmeda, bio je to znak neposlušnosti. S velikom vojskom provalio je u Bosnu.
Spasa nije bilo.
Za nekoliko dana palo je prijestolje na Bobovcu. Pala je Kraljeva Sutjeska. U zemlji je zavladao strah. Kraljica Katarina izbjegla je u Dubrovnik. Potom u Rim. Skrasila se u crkvi sv. Marine in Aroceli. Na sarajevskom savjetovanju 1978. godine, u povodu petstote godišnjice smrti, fra Bazilije Pandžić predstavio je sadržaj njene pisane oporuke.
Zanimljivo je!
Pet dana pred smrt, 20.10.1478., kraljica Katarina pozvala je javnoga bilježnika Antu Jurina, svećenika splitske biskupije sa službom u crkvi sv. Petra, da napravi oporuku. Pozvala je još sedam oporučnih svjedoka, svećenika franjevačkog reda, iz crkve sv. Marije. U oporuci kraljica moli papu Siksta IV. da njeno kraljevstvo preda sinu Sigismundu, ako se vrati na katoličku vjeru. Ako Sigismund to ne učini, zamolila je da se kraljevstvo vrati kćeri Katarini. Ako i ona ostane u muslimanskoj vjeri, odredila je da kraljevstvo Svetoj Stolici pripada na upravljanje.
Pokretne stvari kraljica je raspodijelila na različite strane. Franjevačkoj crkvi svete Marije ostavila je dvije stotine dukata za troškove pokopa, kraljevski plašt i oltarnik od pozlaćenog platna. Oporuku i mač kralja Tomaša predala je na čuvanje Sv. Ocu i Kardinalskom zboru. Posljednja bosanska kraljica umrla je u Rimu, 25. listopada 1478. godine. Po osobnoj želji, pokopana je u crkvi sv. Marije.
U sultanovom taboru kod Jajca kralj je ritualno pogubljen.
Kraljevstvo se raspalo.
Bosna je potonula u stoljeća beznađa.
Prilikom pada kraljevskog grada Jajca, izneseno je sve što se iznijeti moglo. Tako su spašene moći sv. Luke Evanđeliste. Pet stotina trideset i sedam godina čuvane su u crkvi Male braće u Dubrovniku. Konačno, 18. listopada ove godine, vraćene su u svoju postojbinu. I kraljica Katarina, jednak broja godina, čeka povratak u svoju Sutjesku.
Berlinski kongres
Ratovi koji su vođeni diljem Europe doveli su do Berlinskog kongresa. Za tridesetak dana raspravljanja, od 13. lipnja do 13.srpnja 1878., po načelu - Nama ovo, vama ono, preustrojena je politička karta Europe.
Tako je i BiH došla pod upravu novoga moćnog imperija. Nakon četiri godine vojne uprave, stvoreni su uvjeti za normalan politički život. Tako je bilo do 26. lipnja 1914. godine. Sarajevski atentat i ubojstvo Franje Ferdinanda navijestili su početak Prvoga svjetskog rata.
U Londonu, 30. svibnja 1915. godine, utemeljen je Jugoslavenski odbor čija je zadaća bila rušiti žuto carstvo, spriječiti predaju Istre i jadranskih gradova Italiji i, konačno, ujediniti se sa slavenskim zemljama - Srbijom i Crnom Gorom. S hrvatske strane Odbor su predvodili dr. Ante Trumbić (Split, 1864. - Zagreb, 1917.), Ivan Meštrović (Vrpolje, 1833. - South Bend/SAD, 1962.) i Frane Supilo (Cavtat, 1870. – London, 1917). Ubojstvo austrougarskog suverena najavio je neizvjesno razdoblje naše povijesti.
Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca navijestilo je bitno drukčije odnose. Ne zadugo!
Na koncu prvoga desetljeća nove državne tvorevine, dogodio se zločin u beogradskoj skupštini. U jeku rasprave oko ustroja nove državne tvorevine, pripadnik Srpske radikalne stranke Puniša Račić ubio je Stjepana Radića, vođu hrvatskog naroda, i teško ranio narodne zastupnike Pavla Radića, Đuru Basaričika, Ivana Pernara i Ivanu Granđu.
Krv se prolila.
Svjestan težine atentata, kralj Aleksandar I. Karađorđević raspustio je Narodnu skupštinu, zabranio rad političkih stranaka i uveo Šestosiječanjsku diktaturu. Napetosti se nisu smirile. Nekoliko godina kasnije, 9. listopada 1934. godine, prigodom posjeta Francuskoj u Marseillesu, združene snage ustaškog pokreta i Revolucionarne makedonske stranke ubile su kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Zemlja je potonula u beznađe, beznađe koje će se tragično finalizirati u Drugome svjetskom ratu i ponoviti koncem stoljeća, pri raspadu Titove Jugoslavije.
Kada se sve zbroji, svakome, pa i naivnom promatraču, mora biti jasno da naša budućnost ne može biti u našoj prošlosti. Ne može biti u stalnim sučeljavanjima, ubojstvima i rušenjima.
Koju ćemo ulogu dodijeliti nacionalnoj prošlosti? Zaboraviti je ne možemo, moramo je poznavati i poštovati. To ne znači da se u tu prošlost trebamo preseliti i pretvoriti se u svoje pretke. Rekonstruirati okolnosti u kojima su se nalazili, neprekidno se mučiti njihovim mukama, oduševljavati se njihovim uspjesima pa iz tih poraza ili uspjeha stvarati zaključke. Valja se osloboditi mitova, iluzija, zabluda i minulih stoljeća. Jer, nad našom zemljom i našom sudbinom glavu su nadvirili veliki i čekaju priliku uzeti što misle da uzeti trebaju.
Prošlost ne može biti naš program.
Živjeti na taj način, značilo bi izgubiti nadzor nad svojom svakodnevicom, izgubiti sposobnost o njoj odgovorno suditi.
Samoprijenos u prošlost nije ništa drugo, nego obnova rodovskog ponašanja. Ponašanja koje vodi u osvetu u kojoj svaki naraštaj kažnjava unučad onih koji su nekada, našim djedovima ili očevima, učinili neko zlo, nanijeli neku nepravdu.
Ovoj kolumni pristaje veličanstvena pjesma nobelovca Ive Andrića:
Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš,
Pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu,
i na nas koji smo iz njenog tla nikli i njen kruh jedemo,
daj nam ono za što te i dan i noć, svak na svoj način molimo,
usadi nam mir u srce i slogu u gradove, dosta nam je ratničke vatre,
mirnog kruha smo željni...
Samoprijenos u prošlost nije ništa drugo nego poseban oblik obnove
rodovskog ponašanja koji vodi u principe beskrajnog kruga osvete
Prošlost ne može biti naš program i nada. Valja se osloboditi mitova,
Iluzija, zabluda i minulih stoljeća
Uvijek postoji ali, da bi mi svjesno zaobišli historiju i hipotetiku "šta bi bilo kad bilo" moramo racionalno razmišljati. Da budem jasan narod bez historije je narod bez imena. Nažalost sa ovom balkanštinom teško ko bi mogao da se pohvali, osim onih koji ne žele dobro BiH. Hipoteku na plećima nosimo svi, ali ona ne smije da bude prepreka za pogled unaprijed za bolje sutra. Krajnje je vrijemo da širom otvorimo zjenice, da pogledamo u budućnost, koja mora da bude svijetla i ružičasta, jer nemamo pravo da budućim generacijama uništavamo ono najdragocjenije, ono što se zove "život". Tako lipo, tako plemenito znaju da zasvijetle pojedinci, da otvore i najmrzovoljnijim uhljupima pogane oči, da ih posjete da i oni trebaju da budu samo ljudi. Kršna Hercegovina i brdovita Bosna nešto je što bi drugi poželjeli da vide, dok mi nismo svjesni da uz malo dobre volje možemo da načinimo pravi dženet, (raj) od Boga poklona neprocjenjivog dara. Pjesme i igara na ovim prostorima nikad nije falilo, počnimo vedrije i optimističnije da razmišljamo. Pjevajte i prezirite one koje u vama ubijaju klicu života. Budimo ponosni na našu domovinu, bez obzira gdje su vas svrstali, ne daj te da vam uzmu dušu.