U novu, 2024. godinu Bosna i Hercegovina zaplovila je uzburkanim vodama i na valovima koji mnoge stvari u ponor mogu povući.
Steznici su popustili.
Sve je na ledu i poledici.
Može se lako proklizati i polomiti se.
Takve nesreće ne liječe ortopedi ni traumatolozi, neće ni moćne ptice grabljivice, nego mudri, dobronamjerni i odgovorni ljudi.
U četvrtak, 16. siječnja 2024. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, najviša pravosudna instancija, održao je prvu ovogodišnju plenarnu sjednicu. Održao ju je bez sudaca konstitutivnog - srpskog naroda. Istina, postojao je kvorum za donošenje odluka, ali iza toga nastat će otpor i željezna zavjesa oko tumačenja i provođenja odluka na drugoj polovini zemlje. U čije ste ime zasjedali, u ime koga ste odluke donosili, kako ih mislite provoditi, uslijedit će žestoki upiti i još žešći razgovori.
Kada s pravosudne scene jedne pravno uređene zemlje nestane onaj koji uređuje poremećene društvene odnose, tu je početak kraja. Jer odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće su.
Što to znači?
Znači da iznad odluka Ustavnog suda svaka priča mora zastati, svako nezadovoljstvo mora utihnuti. Kada se odluke Ustavnog suda ne poštuju i ne izvršavaju, to je vrijeme pravosudne, političke i svake druge anarhije i bezvlašća. Tu nestaje nada da će svačije pravo na isti način biti poštovano i silom zakona zaštićeno. To je vrijeme u kojemu je primjerenije paliti svijeće nego izigravati relevantan pravosudni poredak.
Kada čovjek pogleda i sve oko sebe promotri, prouči i trezveno razmisli, mora mu biti jasno da bi u našu zemlju, moguće i ovoga proljeća, moglo doći ono što do sada nije dolazilo i što nitko nije vidio niti doživio. A u našoj dugoj povijesti bilo je svega i svačega.
I zelena povrća i nezrela političkog voća.
Baš svega i svačega.
S vremena na vrijeme, kao na nekoj traci, pojave se novi, svježi prijepori, svaki teži, složeniji i neizvjesniji od prethodnih. Tako se pojave nevolje od kojih se nije moguće izmaći i od njih se skloniti. Jedino naivni ljudi i politički zanesenjaci ne vide i ne znaju da tuđa pamet i tuđa uprava, tijekom dugih stoljeća, našem kraju nikada nisu ništa dobro donijele. Dođu jedni, dođu drugi, pa eto i trećih, svi nešto vežu i driješe, propisuju i otpisuju, dodaju i oduzimaju. Dođu i oni koji će usred mrkle noći tenkovima upasti u privatnu banku, novac pokupiti i odnijeti.
Tako dođe vrijeme da razuman čovjek sebi i onome tko mu je najbliži mora reći da je naša kriza duboka i da će biti duga. Kraj joj je teško dokučiti. Kao da je nebo oči zatvorilo, zadrijemalo i pustilo da po ovoj zemlji radi što tko hoće. Dok se sve ne ucrva i ne pođe kuda ne valja i kako ne treba. Sve je bez vizije i plana.
Sve je izopačeno i vodi u novu stranputicu.
Svatko vidi da je država u sve težim i većim nesporazumima, da živi i strahuje od neizvjesnosti što bi moglo donijeti dolazeće proljeće. Konačno, danas bi svatko, kao na dlanu svoje ruke, mogao vidjeti da je Daytonski mirovni sporazum ono što miriše na nešto što će jednog dana, možda i uskoro, biti objelodanjeno. Mudri, čestiti i dobronamjerni ljudi prate, podnose i šute o onom što loši, opaki i nedobronamjerni ljudi rade i planiraju.
Na kraju Drugog svjetskog rata kreatori novih država i njihovih granica sebi su pripisivali epitet nepogrešivosti, tibetanske mudrosti i papinske providnosti. Smatrali su da snagom topovskih cijevi i bajuneta, dronova i zrakoplova, deklaracija i kreditnih linija i drugih političkih marifetluka mogu pobrisati stoljeća povijesti i našoj zemlji i cijelom kontinentu donijeti trajni mir i spokoj.
Kao da nisu znali kako su, tu i tamo, spojili prostore i narode između kojih postoje ozbiljni povijesni nesporazumi i značajne kulturološke razlike te da oni u jednom trenu mogu ponovno prokuhati i sve vratiti nekoliko stoljeća unatrag. Iz tih kratera može izbiti lava čija će prašina zamagliti vid i svaku razumnu nadu.
Na vrhuncu svoje moći slavni francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.) osilio se i pošao pokoriti rusko-europsko-azijski prostor.
Zube je polomio.
Još tragičnije donju i gornju čeljust polomio je moćni Adolf Hitler (1889. - 1945.). I jedan i drugi s ruskog bojišta vratili su se, kako se u našem narodu može čuti, s gaćama na štapu.
Veliki je to prostor, prostor na kojem vrijede tri vremenske zone. Teško je osvojiti jednu, a kamoli uspješno stići do daleke, treće te svoje trupe postaviti na granicu mnogoljudne, velike Kine. O tome mogu sanjati avanturisti, i to oni kojima nije stalo do života milijuna ljudi koji će na tom putu ostaviti svoje živote.
Danas prema Istoku juriša ujedinjeni Zapad. Put prema Uralu nosi velika iskušenja. Ratove danas ne vodi obučena pješadija i moćna konjica, nego nebeske ptice letjelice koje u jatima napadaju i sve pred sobom ruše.
Kome to nije jasno?
Tko danas može biti spokojan, kada se ratovi vode za svako nalazište nafte, za svaki rudokop litija i drugih strateških minerala.
Najgore stanje bit će ako se zlo rasplamsa u zemlji i šarolike povijesti i prethodnih obračuna. Ako pukne kolan svečevoj kobili i kola pođu naopako, neće biti dobro. Ovdje nije moguće pronaći šifru, ubaciti je u umjetnu inteligenciju i očekivati pravično rješenje. Probleme naše zemlje mogu rješavati samo razumni politički predstavnici, ljudi koji imaju sposobnost međusobnog razumijevanja, uvažavanja i poštenog dijaloga.
Državne probleme i nedoumice ne mogu rješavati oni koji u javnom dijalogu ponižavaju susjeda, ismijavaju njegov svjetonazor, grb, himnu i zastavu.
“Suvišna riječ nikada ne bi trebala biti izgovorena, a kamoli napisana. O svakoj riječi moramo voditi računa, a osobito kada uđemo u zrele godine”, piše naš mudri nobelovac.
Na kancerogeno zaraženom balkanskom poluotoku ni povijest nije učiteljica života. Zato nema mjesta autorima prekrajanja postojećih granica, osvajačima malih uvala u koje mogu usidriti svoje brodove i uzvišenja na kojima mogu postaviti svoje raketne sustave.
Koju ćemo ulogu dodijeliti nacionalnoj povijesti i prošlosti?
Zaboraviti je ne možemo i ona ne smije biti naš program i usmjerenje.
Živjeti tako znači izgubiti nadzor nad svojom glavom, izgubiti sposobnost rasuđivanja i odlučivanja. Vraćati se u daleku prošlost ne znači ništa drugo nego izgubiti nadzor nad svojom svakodnevicom.
To nije ništa drugo nego obnova rodovskog ponašanja.
Ponašanje koje vodi u osvetu u kojoj svaki naraštaj kažnjava unučad onih koji su nekada njima neko zlo učinili. Kada čovjek izgubi povjerenje u pojedince i ustanove koje bi o svemu trebale racionalno odlučivati, ne preostaje mu ništa drugo nego obratiti se onom tko je pun ljubavi i razumijevanja prema našem uzavrelom i crvljivom vremenu.
Mudrom čovjeku koji piše “Sve moje u Bosni je”. Tako sam i ja odlučio uputiti otvoreno pismo našem nobelovcu Ivi Andriću:
Dragi Ivo,
tvoja i naša Bosna, s njom i tebi mila Hercegovina, izgubile su lice i naličje. Prije tridesetak godina, ni krivu niti ikome dužnu, obeščastiše je daytonski silnici. Nije to više rumena i pohotna jabuka, nego uvela i umorna starica, samo što oči nije sklopila.
Diplomat ste.
Mnoge jezike znate.
Kada Vam se pruži prilika, zamolite Visokog nebeskog predstavnika da našoj zemlji otkopča luđačku košulju i pusti je da u miru živi. Od ovozemaljskog visokog predstavnika nije se dobru nadati.
Inače, belaj nam ponovno kuca na vrata.