U svijetu ekonomije svaki proizvod ima svoju proizvodnu cijenu, kao i prodajnu cijenu. Ima, ipak, nekih područja gdje je teško mjeriti ove vrijednosti. Zdravstvo je jedan od takvih slučajeva. Otkako radim u području medicine uvijek se pričalo da je zdravstvo u gubitku! Ja sam uvijek postavljao jedno pitanje u vezi toga i do današnjeg dana nisam dobio odgovor. Rado bih da mi netko objasni ili utvrdi kako da mjerim zdravlje koje navodno proizvodim svaki dan. Može li se to iskazati u kilogramima ili u četvornim metrima? Može li se to utvrditi po broju pacijenata ili vrsta bolesti? Jasno je da izlječenje jednog pacijenta od upale slijepog crijeva, drugog pacijenta od iste bolesti mogu različito koštati u konačnici. Sve ovisi o razini popratnih olakšavajućih ili otežavajućih okolnosti. Je li došlo do komplikacije prije liječenja ili ne. Jednostavno, nakon teškog rada u bolnici kada idem kući ne mogu odrediti koliko u markama ima zdravlja koje sam proizveo toga dana, da ne govorim o tome da treba odrediti koliko sam trebao proizvesti.
Činjenica je da nikada nisam čuo da je ikada ijedna zdravstvena institucija bila u suficitu. Svi smo mi državljani ove zemlje, ali kada podrobnije pogledate kako stoje stvari onda vidite da netko ima bolje uvjete življenja jer živi u velikom gradu, a netko je krajnje ugrožen jer živi u malom gradu ili na selu. Neadekvatna kompenzacija, osobito na području zdravstva, učinila je da se danas ne provodi ideja povratka na svoja ognjišta. I kod nas je stigao taj svjetski trend iseljavanja sela i dolazaka u grad. Razlog je jednostavan. Svi žele bolje uvjete za življenje. I to je normalno. Nakon prestanka ratnih sukoba na našim prostorima razvojni program u zemlji je uvijek bio u korist velikih mjesta i naravno na štetu malih sredina. Krajnji rezultat je egzodus naroda sa sela prema gradovima. Povratnici vide što ih čeka na selu i odlučuju ostati tamo gdje se sada nalaze. Ovo sve pišem zbog Jajca. Tužna je priča iz toga grada. Jednog kraljevskog grada koji se danas bori zadnjim dahom za opstanak. Jajce je grad koji je dao mnogo u prošlosti svima, a sam nije zahtijevao ništa. Niti je išta dobivao. Proizvodi iz Elektrobosne, Ferosilicija su gradili mnoge dijelove tadašnje Jugoslavije. Toliko je sredstava otišlo van, a Jajčani nisu dobili ni toplifikaciju malog grada. A sve se moglo izvesti s malo sredstava. Povijest na stranu, u tome će biti riječi u skoroj budućnosti. Sada je riječ o zdravstvu. Da nije bilo Medicinskog centra ‘Nemanja Vlatković’ u Jajcu, ne bih tamo otišao, ne bih boravio tamo skoro 20 godina.
Grad u kome sam živio i za koji sam gajio osjećaje kao da sam se rodio tamo skoro je postao regionalni medicinski centar. Iz ovog grada sam otišao na daljnji studij i vratio se kao opći kirurg. Medicinski centar ‘Nemanja Vlatković’ postoji već 50 godina. Uvaženi i proslavljeni liječnici i kirurzi kao što su dr. Konstantin Kočergin i dr. Asim Kulenović su radili u toj bolnici. U vrijeme kada sam radio u toj bolnici na nju su gravitirala brojna okolna mjesta i gradovi. Donji Vakuf, nešto iz Bugojna, cijelo područje Doribaba, čak i dio općine Banja Luka tijekom zimskih mjeseci. Svi ti ljudi su dolazili u Jajce i tražili pomoć, liječenje. Isto su dobivali. 1991. godine je završena gradnja nove bolnice u Jajcu. Sve je urađeno prema najmodernijim standardima u to vrijeme. Operativni blok je imao središnji razvodni sustav za plinove. Posebni dio za intenzivnu njegu je također bio suvremeno opremljen. Ta je bolnica namjenski izgrađena sredstvima koja su zaradili Jajčani. Komfor koji je uživao bolesnik u toj bolnici je bio na veoma visokoj razini. Kvaliteta objekta se vidi i danas. Zato je neshvatljivo da netko danas želi ugasiti ovu bolnicu. U što će onda pretvoriti zgradu koja je namjenski izgrađena za modernu bolnicu. Što sa stručnim osobama?
Znamo da se može velika tvornička dvorana pretvoriti u operacijsku. Na kraju krajeva, mi smo 1992. pretvorili majstorsku radionicu u operacijsku dvoranu gdje smo operirali bezbroj ranjenika. Ali pretvoriti modernu bolnicu u nešto drugo je neshvatljivo! Postoji u BiH program za povrat naših iseljenika iz stranih zemalja. Jajce je jedan od malobrojnih gradova te veličine u kojima je došlo to potpunog iseljavanja. Mnogi Jajčani se danas nalaze u hrvatskim gradovima, ali i zemljama EU-a. Ti ljudi se sigurno neće vratiti kada čuju da u svome gradu više neće imati ni adekvatnu liječničku skrb. Naum gašenja bolnice sigurno će zaustaviti proces povratka u ovaj grad. Želimo li uopće da se ti ljudi vrate? Smatram kako nije mudro donijeti odluku o gašenju ove bolnice. Ovaj grad se neće razvijati ako nema bolnicu. Odluka da se ne subvencioniraju troškovi bolnice je pogrešna. Dok je Jajce stagniralo ili propadalo, druge bolnice su dobivale sredstva za razvojne programe. Sada nitko ne čuje vapaje iz jajačke bolnice. Nemamo više ni rođenih Jajčana jer rodilje idu rađati u druge gradove. O svemu ovome se mora razmisliti, prodiskutirati. Jajčani su drugima u prošlosti dali sve što su imali. Sada je vrijeme da im se barem dio toga vrati. Bolnica u Jajcu ima mjesto u bh. zdravstvu. Nemojte je gasiti!