Moj galebe, Infiša san u te, Nadalina, Skalinada, Splite moj i mnoštvo drugih uspješnica za svog života pjevao je glasoviti hrvatski glazbenik Oliver Dragojević (1947. – 2018.). Svaka od ovih uspješnica danas se sluša i sutra će se slušati s jednakom pozornošću i istim užitkom. Jedna pjesma utkala se u našu svakodnevicu, postala je i ostat će antologijsko glazbeno ostvarenje.
“Jesen stiže, dunjo moja, jesen rana, ne miriše više cviće, zumbul, lale, ljubičice…”, promuklim, baršunastim i ugodnim glasom pjeva Oliver.
Naše vrijeme ne pamti tako otmjenog i odmjerenog umjetnika, ali ni toliko opasnog i nevidljivog neprijatelja. Jesen je došla, kako pjeva Oliver, ali on - koronavirus – nije otišao. A govorilo se da hoće.
Ne može on izdržati našu ljetnu žegu i naš mediteranski zvizdan, govorili su ljudi s najvišim znanstvenim titulama, kojima čovjek nije mogao ne povjerovati.
Na koncu ljeta i nesnosnih vrućina njihove znanstvene priče postale su besmisao poput onog iz 1990. godine kada je, na platou sarajevske Skenderije, iz punih pluća i na sav glas jedan političar urlao: “Od ponedjeljka nastupa pravna država!”
Pravna država nikada nije nastupila, zato na našem obeščašćenom ratnom prostoru ne miriše više cviće, zumbul, lale, ljubičice.
Ne miriše ništa.
Trulež zaudara s Istoka i sa Zapada.
Odasvud!
Oblaci neizvjesnosti smrkli su se kao guste obrve iznad očiju bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića i prijete novim nevoljama i prekrajanjima granica. I tko zna čime sve ne!
Arsenal naših nepodopština samo što nije prokuhao. I prekipio. Kao da je predvečerje 1990. godine, s istim planovima, istim idejama i nešto mlađim izvođačima. Svake večeri, nakon dnevnih vijesti, čovjek bi, poput slavnog reportera Mladena Delića, mogao uzviknuti: “Ljudi moji, je li ovo moguće!?”
Sve je moguće. Moguće je da su u jedan zagrebački podrum, pod okriljem noći, u polusjeni i polusvjetlu, u pogubno vrijeme teškog potresa i opasne epidemije dolazili državni poglavari i njihovi ministri, predsjednici suda i njihovi pravednici, besposličari i eskort-dame te oni koji su razularenoj rulji prinosili žrtve u vidu najlonskih vreća punih opljačkanog novca.
“Sve je bilo s distance”, šeretski reče bivši državni poglavar, a ovaj aktualni – kako je viškove hladne prasetine i ostalih delicija trebalo pojesti. Naravno, i još koju butelju dobrog vina dokrajčiti. Ništa ne smije ostati. Jer, u tamnom i vlažnom podrumu kulen i prasetina preko noći mogu se pokvariti, a ostaci vina ukiseliti. Zato s bogatog stola sve treba “pomesti”, a sa šanka sve iskapiti.
Miris kune i eura
O takvim distancama, viškovima hladne prasetine i opljačkanom novcu odlučno treba odgovoriti pravosudni poredak.
Slavni pljačkaški, vatreni kvartet Sanader – Vidošević – Todorić – Kovačević, vidljivi ubojice jedne mlade države, moraju odgovarati za svoje nepodopštine. U protivnom. obistinit će se misao talijanskog teologa i filozofa sv. Tome Akvinskog (1225. – 1274.): “Kada se od države odmaknu zakoni, što je to nego razbojnička družina/pećina?”
Svaki od optuženih uglednika i političkih miljenika borit će se za svoju slobodu, materijalne interese i svoje dostojanstvo, ali pravosudni poredak mora potvrditi sebe, učvrstiti društveni poredak i vratiti poljuljano povjerenje građana.
Zamislite, u prtljažniku zaključanog vozila pola milijuna eura, u stanu muža zagrebačke državne odvjetnice još jedan nevini milijun! Na jednom bankovnom računu zastrašujući iznos od dva i po milijuna, na drugom 650 tisuća eura, a na onom trećem - sitnica: tek 800 tisuća kuna. Mobiteli bačeni u rijeku Savu. Što li oni kriju pa su morali biti uklonjeni i potopljeni?
Hoće li u ovom zastrašujućem pljačkaškom pohodu zaglaviti izvođači radova, a velike ribe provući se kroz iglene uši?
Što je u tom podrumu i u takvom društvu radio jedan, a što drugi predsjednik države?
Je li slučajno poduzeće aktualnog predsjednika prvi susjed državne tvrtke Janaf, u kojoj je vedrio i oblačio veliki prijatelj, pritvoreni Dragan Kovačević?
Štetočina na sve strane!
Evo jedne zanimljive, drugačije – poučne priče.
Nakon mostarske srednje škole, Ciril Zovko, dijete posuškog kraja, sa stotinu dolara u džepu pošao je do Kanade, do mirnijeg i sigurnijeg društvenog okružja. U Kanadi je počeo raditi u rudniku i učiti engleski. Nije prošlo cijelo desetljeće, u njegov curriculum upisana je diploma Elektrotehničkog fakulteta, magisterij i, konačno, titula doktora znanosti. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća ostvario mu se američki san. Kada čovjek ovo sazna, mora uskliknuti i reći: “Bravo i svaka čast, gospodine doktore!”
Sa suprugom i petero djece, kao uspješan gospodarstvenik s odličjem engleske kraljice, vratio se u domovinu. U Zagrebu, na željezničkom kolodvoru, sagradio je Importane centar i Galeriju na Iblerovu trgu. Sagradio je objekte kojima se grad Zagreb danas ponosi. U njegovim poduzećima radi dvije tisuće sretnih radnika, zaposlenika.
Prva desetljeća ovog stoljeća posvetio je Dubrovniku i njegovu turističkom uzletu. Na prostoru Babina kuka sagradio je pet hotela, svaki s pet zvjezdica: Neptun, Ariston, Royal Palm, Royal Princess i Royal Blue. Na kraju velebnog hotelskog lanca raskošna je obiteljska vila Elita. To tek treba vidjeti i razgledati!
Dr. Ciril Zovko želio je investirati u Mostaru, u gradu svoje mladosti. Želio je kupiti ruševni hotel Neretva i u utrobi trga Musala, po uzoru na zagrebački Importanne, podići poslovni grad. Od trga Musala do drugog trga Rondo, planirao je urediti šetnicu kakve postoje u prestižnim francuskim turističkim destinacijama. NIJE USPIO! Nije uspio jer njegov kapital nije poželjan na crti virtualne podjele grada Mostara.
Hotel je prodan čovjeku iz Visokog koji petnaestak godina gradilište drži otvorenim. Gradnji mostarskog Skadra na Bojani ne nazire se kraj.
“Mostar se mora trgnuti! Dosta je podjela na naše i njihove, na ateiste i vjernike, na djecu ustaša, balija i četnika!”, kaže dr. Ciril Zovko. Pozdravio se s gradom na Neretvi i sa svojim poslovnim planovima otišao dalje.
Drugu veliku i tešku investiciju pokušao je napraviti u Bihaću, na obalama prelijepe rijeke Une. Kupio je veliko gradilište, uradio projekte, platio komunalije i uložio više od pet milijuna maraka. Nenadano ili potpuno očekivano, na vrata njegova ureda pokucao je politički čelnik i zatražio potporu tešku četiri-pet milijuna maraka.
“Ne, to neće ići!”, rekao je dr. Ciril. Pozvao je bagerista i naredio da obustavi radove i zatrpa temelje velikog bihaćkog poslovno-stambenog centra. Ni u Bihaću dr. Ciril Zovko NIJE USPIO! Nije uspio jer se odgojio na drugim poslovnim načelima.
Kada nije uspio u matičnoj domovini, u Bosni i Hercegovini, pošao je put Splita u namjeri da sagradi tri nebodera u kojima bi bili luksuzni hoteli, svaki s pet zvjezdica, i u kojima bi bilo zaposleno oko tisuću radnika.
U Jutarnjem listu u srijedu, 30. rujna ove godine, dr. Ciril Zovko ogorčen priča i optužuje gradonačelnika Splita i njegove službe.
“Svugdje u svijetu veliki investitori dočekaju se s crvenim tepihom. Četiri godine čekam urbanističke uvjete, a netko drugi, očito je, čeka nešto što od mene dobiti neće. I tu zapinje!
Vjerovao sam da ću za svog života, na 167 splitskih etaža, podići hotele s pet zvjezdica”, ogorčen priča veliki gospodarstvenik, znanstvenik i domoljub.
U hrvatskom gospodarskom i političkom životu, kako pjeva Oliver, ne miriše više cviće. Ovladao je miris kune i eura. Ni u našoj zemlji ne cvjetaju ruže. I ništa nije bolje. Predsjednik federalne Vlade optužen za beščasno kazneno djelo i krađu tešku deset milijuna maraka, obnaša svoju dužnost i propovijeda o odlučnoj borbi protiv korupcije. Sve je ovdje ludo i zbunjeno.
Korona
Novija povijest ne pamti okrutnijeg neprijatelja od koronavirusa. U borbi protiv njega čovjek ne može učiniti ništa. Ili tek nešto. Ne može uzeti zaštitnu odjeću, prsluk, šljem, ukopati se u bunker, sjesti za pregovarački stol, upomoć pozvati Europsku uniju, Ujedinjene narode i moćni NATO-ov savez. Podmititi ga!
On, koronavirus, ne poštuje nikog. On pred sobom ruši i ubija sve: staro i mlado, zdravo i bolesno. Među svijetom ovladao je strah.
Počeli smo se bojati jedni drugih. Ruke na pozdrav ne smijemo ispružiti. Majka dijete ne smije zagrliti. Ne smijemo se okupiti na obiteljskim svečanostima, krštenjima i svadbama, pa ni onda kada na drugi svijet ispraćamo svoje najbliže i najmilije. O tempora, o mores! Veliki znanstvenici govore da nas čeka teška i neizvjesna jesen. Nitko ne zna stoji li iznad koronavirusa kineski, sorošovski, bilgejtovski starješina koji o svemu odlučuje i svime upravlja.
Mostarski izbori
Na dugoočekivanim mostarskim izborima sučelit će se dva liječnika; po općem sudu - obrazovani, odgovorni, iskusni i prihvatljivi ljudi. Prihvatljivi centru, lijevom, desnom i svakom krilu. Teren u koji namjeravaju zagaziti daleko je od poštenih pravila igre i bijelih liječničkih kuta. Nominirani kandidati umornog, zapuštenog i osiromašenog grada sigurno su nošeni čestitim namjerama da nagomilane nesporazume popeglaju i svom gradu donesu vedrije dane i bolje životne uvjete. Oni bi mogli donijeti novo vrijeme u kojem će se pred gradonačelnikom skidati šešir s glave i klanjati se do poda.•