Sutra ćemo na euharistijskim slavljima čitati odlomak iz Lukina evanđelja o događaju koji se zbio u gradu Nain. Gradić Nain je u Galileji, nedaleko od Nazareta. Jedanput su pratili Isusa u taj grad njegovi učenici i silan svijet. Prije nego što su ušli u grad susreli su pogrebnu povorku koja je izlazila iz grada. Bila je tužnija nego obično. Nosili su na groblje pokopati mrtvog mladića. Bio je sin jedinac u majke. Majka bijaše skrhana od tuge i boli. Samo je plakala. Evanđelist je zabilježio kako je na mladićevu pokopu sudjelovalo mnogo naroda iz grada. Očito su ljudi Naina bili empatični. Znali su što znači njihova nazočnost u tako teškom trenutku majci koja ostaje sama. I Isus kad je vidio tako žalosnu majku odmah se sažalio. Obraća joj se izravno riječima: “Ne plači”. Prišao je povorci i pošao do onih koji su nosili mrtvaca. Oni su stali. Isus očituje Božje milosrđe i ljubav. Obraća se mrtvom sinu: “Mladiću, kažem ti, ustani!” Mladić se podigao i počeo govoriti. Isus ga doprati do njegove ucviljene, žalosne i od tuge slomljene majke. Kad su vidjeli što se dogodilo, strah je ispunio sve nazočne. Odmah su počeli slaviti Boga: “Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!” Naravno, brzo se proširio glas o tom događaju. Nisu mogli šutjeti. Vidjeli su kako Bog pobjeđuje smrt i daruje život umrlom mladiću. Isus otvara ljudima oči kako život ne završava smrću. Vjera otvara čovjeku zatvorene putove. Vjerom se čovjek obnavlja i oživljuje. Vjera u život i vjera u uskrsnuće temelj je kršćanske vjere.
Uzmimo vremena za riječ Božju. Dopustimo da nam govori. Posebno posvetimo vremena i tišine Isusovu obraćanju majci i sinu. Njoj kaže: “Ne plači”, a njemu: “Ustani!”
U ovoj Svetoj godini milosrđa i nas Isus tješi riječima “Ne plači” i poziva da ustanemo. Djelima milosrđa, i tjelesnim i duhovnim, pokažimo kako možemo ustati i u svoje okruženje unijeti veliki broj dobrih riječi i dobrih djela.•