Ništa od plakanja. Što bismo sad trebali, ridati godinu dana zato što smo nakon popisivanja pali ispod četiri milijuna stanovnika... Pa, nije prvi put niti je neočekivano. Zvučat će patetično, ali u tradiciji je Hrvata već barem 150 godina intenzivno iseljavanje. Činili su to Hrvati u svakom režimu, pod svakom vlašću, pa čine to i sada kada imaju vlastitu državu. Poput ostalih manje razvijenih zemalja koje su ulazile u EU, znali smo da će se, kada Hrvatska postane članicom, iz nje iseliti moguće i do deset posto stanovništva. One zemlje koje su bile sređenije, civiliziranije, s neugaslom industrijom (a i bez petogodišnjeg rata), poput Češke, Slovačke, Mađarske i Poljske, izgubile su od 5 do 10 posto stanovnika, no nakon desetak godina veći ih se dio i vratio iz bogatijih država EU. U pravilu, vratili su se i oni sami bogatiji, i materijalno i s novim iskustvima i znanjima. Problem je istina što se Hrvati, kad se isele, bolje prilagođavaju i asimiliraju od mnogih drugih nacija, a i postanu draži državljanima bogatijih zemalja, jer nisu toliko “problematični” kao Poljaci, na primjer, za kojima Britanci i Irci nisu baš plakali kada su se vraćali kući. Veliki odljev, većinom mlađe populacije u punoj snazi, međutim, jest strateški problem za Hrvatsku, pogotovo jer za većinu onih koji su otišli i nije bilo baš pravog i velikog opravdanja što odlaze, nego se dobar dio njih na to odlučio zbog klasične linije manjeg otpora, materijalizma, eksperimenta, pa i gotovo naivne percepcije da je svugdje drugdje bolje i lakše, dok je manji dio njih bio stvarno prisiljen dići sidro zato što si nisu uspjeli osigurati minimalne ljudske uvjete za život. Ne treba sada, dakle, našim iseljenicima slati sirenski zov “vratite se, vratite se” i nutkati ih s 200 tisuća kuna. Ako išta znaju, Hrvati znaju izračunati što im je bolje i znaju jako dobro i sami da bi samo lud čovjek otišao bez veze živjeti u tuđu, pritom uvijek kišnu i oblačnu zemlju. Kada budu imali barem približno iste financijske i radne uvjete u Hrvatskoj, vratit će se sami, bez bacanja mamaca. No dok se to ne dogodi, mi koji ostajemo moramo se brinuti kako u uvjetima kada se nacija ubrzano “stišće” i stari osigurati novac za dostojanstvene mirovine, dobru zdravstvenu zaštitu, dovoljan broj liječnika i medicinskog osoblja, održavanje pogona.
Kao i sve ostale europske zemlje koje su se našle u nekom trenutku u takvoj poziciji, jasno je da je došlo vrijeme da se i Hrvatska suoči sa zadatkom da omogući useljavanje radno sposobnog stanovništva iz drugih, pa i trećih zemalja. Hrvatska mora postati useljenička zemlja. Da se to točno izračunati, no pitanje je kako možemo u sljedećih 10 godina useliti barem sto tisuća ljudi, pritom znajući da to uglavnom i neće biti Hrvati. Istina, u Hrvatsku se u posljednjih nekoliko godina počeo useljavati iznenađujuće velik broj stranaca, i to ne više onih iz bivših republika ex-Jugoslavije, nego na tisuće stranaca, uglavnom iz EU. Dio njih prenosi i svoj biznis, no većinom se još uvijek radi o starijem stanovništvu koje namjerava svoje umirovljeničke dane provesti u lijepoj i sunčanoj zemlji s gostoljubivim ljudima. Nama, međutim, trebaju mladi, koji će se u Hrvatsku doseliti sa svojom obitelji, čija će se djeca ovdje rađati. Deseci tisuća stranaca u Hrvatsku dolaze svake godine zbog sezonskih poslova, no premda oni ovdje mogu raditi i dobiju dozvolu, oni koji bi ovdje započeli novi život i doselili ostatak obitelji to u pravilu ne mogu učiniti ili će proći godine dok to ne uspiju. Hrvatska i njezina birokracija i dalje je antiuseljenička i “propušta”, ne bez birokratskih jada, samo Hrvate ili potomke Hrvata što, vidimo iz brojki, nije dovoljno. Mnogo je modela kako europska država postaje useljenička i tu ne treba izmišljati toplu vodu. Neki drže da trebamo krenuti s biznismenima i dobrostojećim strancima, da se za njih može osigurati brz i izvanredan postupak stjecanja prava na useljavanje, pa i dobivanje državljanstva. Ovih dana svjedočimo primjeru Portugala, koji je jednom od najbogatijih ljudi na kugli Romanu Abramoviču omogućio stjecanje portugalskog državljanstva. To je, naravno, reklama, ali očito je zamisao da će to prokrčiti put “probranim” kadrovima i investitorima. U prvoj, eksperimentalnoj fazi naša će država moći na neki način birati koga uzima, tako da javno oglasi broj i profesije koje preferira i za koje će po ubrzanom postupku izdati sve potrebne dozvole strancima da presele svoj biznis, sebe i svoje obitelji. Za Hrvatsku mnogi stranci kažu da je obećana zemlja, sjajne klime, s puno slobodnog prostora, kvalitetnom zemljom, odlične infrastrukture. Vide li oni bolje od Hrvata da ovdje ima potencijala, to je razlog više da im poželimo dobrodošlicu. Pa to je radi našeg opstanka. Mi koji ostajemo samo ćemo se morati brzo prilagoditi i dati strancima jednaku šansu ovdje, kao što Nijemci ili Irci daju našima kad se kod njih nasele.
Kolumna