Ja sam sretno dijete. Ja sam sretno dijete. Koliko je samo puta Ena Šarac morala ponoviti da je uistinu sretno dijete, svima onima koji su u to teško mogli povjerovati. Otkako joj je u osmoj godini života otkriven tumor na mozgu preživjela je pet kirurških operacija glave, pet sepsi, neoperabilni tumor na kralježnici, akutnu mijeloičnu leukemiju, dijabetes, operaciju noge, probleme s bubrezima, hormonima i rastom, padanje u višednevnu komu, invalidska kolica...
Zvuči kao bezbroj krugova pakla, kao neprekinuta spirala boli, straha, patnje, neizvjesnosti. Liči li to ikome na sretnu okolnost? U inat svom tom zlu, premda u životu nije imala ništa opipljivo osim svoje bolesti, Ena Šarac bila je, vlastitom odlukom, sretno dijete. Bila je sretno dijete čak i onda kada su je, nakon prve operacije, u školi zlostavljali zbog velikog šava na glavi, kada bi se kući vraćala jedva zarasle rane prepune flipsa kojeg su djeca izgazila i onda joj to trljala u šav. Umjesto da se, poput druge zlostavljane djece, izolira pred naletom vršnjačkog nasilja, Ena je putem društvenih mreža posramila svoje zlostavljače, apelirajući da Ministarstvo obrazovanja novim programom školske reforme predvidi mogućnost da se jednom tjedno u školu dovede neko teško bolesno dijete, kako je rekla, da sva druga djeca vide da su i ta bolesna djeca, normalna.
Javnost je upoznala Enu Šarac u trenucima kada se za život borila još jedna teško bolesna djevojčica, Nora Fora - mali lav. U vrijeme dok su obje obitelji senzibilizirale javnost za pomoć, Ena je zamolila dobre ljude da sva sredstva preusmjere za pomoć malenoj Nori jer “ja imam još dva tjedna do operacije, a Nora još samo par dana da ode po život”. Nora je ubrzo otišla na put bez povratka, a Ena je nastavila svoj ples po rubu. Nakon jedne u nizu operacija živci na nogama odumrli su joj od agresivne terapije, a liječnici su rekli da nikad neće prohodati. Nakon 16 mjeseci bila je na nogama, no tumor nikada nije posve nestao. Trpjela je nezamislive bolove, posljednjih mjeseci mogla je spavati samo u sjedećem položaju ali i tada je, prema vlastitom priznanju, bila sretno dijete. I zato je, kada je vidjela malenoga Leona pod ruševinama u Petrinji nakon strašnog potresa, poželjela pokloniti mu Play Station koji je upravo dobila od roditelja za Božić na 24 rate kako bi skratila duge bolničke dane.
Ena Šarac imala je točnu viziju vlastita života, čim ozdravi. Snatrila je kako će jednoga dana biti pravobraniteljica za bolesnu djecu. Kad njezina bitka sa zločestim podstanarom, kako je tepala tumoru, bude okončana, krenut će u misiju pomaganja bolesnoj djeci da se riješe svojih podstanara. Na tome putu poput svojevrsnog udžbenika dijelila bi im svoju knjigu koju je nazvala “Kroz pakao s osmijehom”, koju nikako nije uspijevala završiti jer je agonija trajala i trajala. Završno, pobjedničko poglavlje neprekidno se prolongiralo. A onda, ima tome koji dan, iz zagrebačke bolnice stiže vijest o smrti Ene Šarac.
Vremena su nesporno teška. Posljednjih godinu dana broje se ožiljci. Malo tko se nije susreo s gubitkom člana obitelji, sa strašnim posljedicama potresa, strahom od bolesti ili gubitka posla, osobnom stagnacijom, usamljenošću, otuđenjem. Pa ipak, ovaj bi duboko ranjeni, raspolućeni svijet bio ljepše mjesto kada bi svatko u sebi zadržao spomen na djevojku koja je i u 26. godini života ostala neiskvareno dijete, koje je svojom hrabrošću, nesebičnošću i dobrotom oplemenilo brojne živote. Neka pouke o čovječnosti Ene Šarac ostanu njezin trajni testament, a na nama je da se nikada ne zaboravi kako je u našoj blizini živio netko uistinu poseban, tko je na ovaj svijet i s ovoga svijeta otišao podjednako čiste duše.