Mogla je to ostati anegdota kojom se nitko ne bi mogao dičiti da se od „Tri majmuna“ nije stao na sve strane širiti virus nepodnošljivosti. U nekoliko dana Hrvatskom je ovladao negativni duh koji curi i zdesna i slijeva; iz otvorene boce s koje je davno dignut čep, iznova zagađuje politički prostor. Cijela zemlja prati s dosadom kako se pastiri dovikuju s pastiricama, kao da će to Hrvatsku pomaknuti sa začelja Europe. Da netko ne bi krivo shvatio, ali sve upućuje na to da ime (kafića) postaje kolektivni znak paranoje.
Kako bi reagirao Chirac
Najprije treba reći da je vlasnik riječkoga kafića sasvim legitimno izrazio nezadovoljstvo što mu je ograničeno pravo rada; učinile su to i stotine ugostitelja prije njega na središnjem zagrebačkom trgu. Iz svega se može zaključiti da je revolt uperio protiv vlasti, a kako vlast trenutačno, i u većini, obnaša HDZ, adresirao ga je na vladajuću stranku. I to bi bilo legitimno da nije otišao korak dalje i objelodanio da HDZ-ovci, ne samo vlast nego i njihovi birači, nisu dobrodošli u njegovu butigu. Nije zabranio, ali je preporučio da ne dolaze. Ni to nije dopušteno: nisu kafići, ili dućani, privatna mjesta da itko može birati klijentelu. Dođe slobodno svatko kome nešto treba, i tko ima novaca da plati.
Još nešto treba reći da se stvari stave na svoje mjesto: ponašanje vlasnika razvikanog kafića ne može se ni braniti ni preporučivati; može se razumjeti u mjeri u kojoj izražava težinu depresije u društvu. Njegovo ponašanje može se napadati, do mjere u kojoj se ne banalizira da ga se izjednačava s rasizmom i s antisemitizmom. Nismo, srećom, tako daleko zaglibili, svim nevoljama usprkos.
Problem riječkog ugostitelja mogao je, u najboljem ili u najgorem slučaju, biti stvar za inspekciju ili, eventualno, za policiju – da provjere da li njegova nepoželjnost znači i zabranu. Tad bi kršio ustavne i zakonske norme o jednakosti građana (koje se, nota bene, na težim slučajevima, cijepljenja građana, recimo, ili zbrinjavanja „uhljeba“, krše nekažnjeno). Kršenje pravnih standarda kažnjava se prekršajno ili kazneno, već prema stupnju kažnjivosti, koji procjenjuju suci, a ne političari. Ne bi trebalo otkrivati toplu vodu da se u našoj zemlji strasti ne zapale lako pa se od slona mogu napraviti buhe kad to nekome odgovara. Ne može svaki kafić biti država za sebe, to je svakome jasno; tada ne bi bilo nikakve države, da štiti slobodu, ravnopravnost i sigurnost građana. Ali, kako je ispad riječkog „kafedžije“ postao prvorazredno političko pitanje u zemlji u kojoj ispod radara prolaze mnogo presudnije stvari za državu i za državljane, to je najteže razumjeti. Da je predsjednik Vlade htio reagirati kad je vidio da mu netko nagriza vlast, ako već nije mogao ignorirati jedan događaj ispod svoga ranga, mogao se pojaviti pred riječkim kafićem, predstaviti se da je šef HDZ-a i popiti kavu s vlasnikom kojem je otac bio u članstvu iste stranke. Bio bi to savršen marketinški, ako ne i politički potez da ograniči problem na njegove realne dimenzije. Ne bi od jednog minornog slučaja pravio veliki problem za stranku i za državu, kao da će od jednog građanskog ispada krenuti politički, ako ne i građanski rat u Hrvatskoj. Nismo, srećom, opet dotle došli. Što se toga tiče, mogu i Hrvati i Židovi (i Srbi, koje nitko posebno ne uvlači u hrvatsko-hrvatski sukob) biti spokojni, u pitanju su samo loše političke igre, na kojima nitko neće steći slavu.
Da je kontrolirao najmoćnijeg hrvatskog političara u sebi, mogao je Andrej Plenković okrenuti simpatije na svoju stranu. Jednom je Nicolas Sarkozy, u sličnom slučaju kad mu je na salonu poljoprivredu jedan seljak odbio ruku, da je „prljava“, pucao na kokoš iz topa (što Bernard Show ne preporučuje); nazvavši seljaka glupanom, okrenuo je simpatije na njegovu stranu. Ljudi nigdje ne vole bahatu vlast. Da je taj seljak odbio ruku Jacquesu Chiracu, on bi mu je pružio drugi put, zagrlio ga, nasmijao se i dobio novog prijatelja. Kako Paolo Coelho piše, nema veće pobjede u politici nego kad od neprijatelja napravite prijatelja.
O, sveta prostodušnosti!
Tko jednom uđe u politiku, mora se pomiriti s time da ga svi ljudi neće voljeti, da idealno obavlja svoj posao; jedni će glasati protiv njega, drugi će vikati na vlast, treći će mu podmetati noge. Tako je bilo, tako će i biti i u Hrvatskoj, dok je kakve-takve demokracije u njoj; ljudi su napeti, puni negativne energije koja može i drukčije, gore, izbiti. Svojim protivnicima ii kritičarima, vlast će, i ovdje i tamo, svugdje, najbolje odgovoriti da dobro vodi zemlji. Jedan efemerni slučaj, kakogod bio neopravdan, možda i nepravedan, s gledišta vlasti, ne bi smio izbaciti cijelu vladajuću konstrukciju iz ravnoteže. Nema se što država preznojavati zbog jednog kafića i njegova ekstravagantnog vlasnika.
Mogu li se HDZ-ovci plašiti optužbi da nisu ljudi? Na toj razini nema rasprave! Država bi (s)pala ispod razine izdržljivosti. Vladajuća se stranka, slučajno ili ne pred izbore, dala uvući u sukobe koji za nju ne mogu biti produktivni. Jer, iza „Tri majmuna“ otkriva se cijela prašuma političke (ne)kulture za koju su umni ljudi davno dali dobro objašnjenje: O, sveta prostodušnosti!