Val iseljavanja Hrvata u Njemačku i Austriju ne prestaje. Napokon to više ne negiraju ni hrvatske vlasti koje tek sada priznaju kako je se od 1. lipnja 2013. do 1. lipnja 2016. privremeno odselilo 117 tisuća hrvatskih građana, dok je njih više od 97 tisuća odjavilo prebivalište u Hrvatskoj. Iako su njemački statistički podaci već ranije izlazili s još puno većim brojkama o broju doseljenih s hrvatskim državljanstvom, gdje je razlika veća od jedne trećine koja se spominje, nije teško zaključiti kako su se u Njemačku, uz Hrvate iz Hrvatske, doseljavali u najvećem broju oni iz Bosne i Hercegovine.
Nećemo sada ulaziti u razloge poricanja njemačkih statističkih podataka od 93 tisuće iseljenih Hrvata u vrijeme Vlade premijera Zorana Milanovića, kada se “službeno” priznavao podatak o tek 20 tisuća onih koji su napustili domovinu, već ćemo ukazati na to kako proces iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i BiH još nije zaustavljen. Nažalost, ništa konkretno se još ne čini kako bi se zadržale mlade obitelji koje u potrazi za poslom i napredovanjem odlaze iz zemlje.
Iz razgovora s voditeljima pojedinih hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj, najveći broj novopridošlih vjernika dolazi iz Slavonije, Like, Imotske krajine te Bosne i Hercegovine. Iz Bosne i Hercegovine najviše se doseljavaju sa šireg područja općina Livno, Tomislavgrad i Posušje. Te općine su odranije poznate po velikom broju ljudi koji su odselili u Njemačku ili Austriju. Njima je sada zapala teška zadaća da moraju pomagati svojim rođacima i susjedima pri useljavanju i traženju posla u stranoj sredini. Mnogi oni koji sada pomažu u traženju smještaja i posla u njemačkim i austrijskim gradovima svjedoče kako, uz one kojima je odlazak u stranu sredinu bio jedini izlaz za život dostojan čovjeka, postoje i oni čije napuštanje rodnog kraja i svega onoga što su tamo imali je neshvatljivo. Primjerice, kako razumjeti onoga iz livanjsko-duvanjskog ili posuškog kraja koji je radio na gradilištu u Splitu i imao plaću oko sedam tisuća kuna, koji je svaki vikend provodio doma s obitelji koja je polovicu potreba za hranom sama proizvodila, a koji se odlučio na odlazak? Njegov jedini razlog za odlazak je, navodno, mirovina. Kao u Hrvatskoj i BiH nema sigurnosti da će primati mirovinu od koje će moći živjeti te da će mu za pet godina rada u Njemačkoj mirovina biti veća nego da cijeli život radi dolje kod nas. Je li baš ta računica ispravna? Svakako da nije. Ali kako čovjeku objasniti da u Njemačkoj neće za tih pet godina zaraditi ono što mu propada dok mu je kuća zaključana, dok su mu njive zarasle u korov i dok je uništio svoje seosko gospodarstvo? Ne može mu se objasniti kad čovjek ne vjeruje u državu koja ništa ne čini kako bi zadržala svoje stanovništvo u svojoj zemlji. Jednako kao što se ponašaju vlasti u Hrvatskoj, slično je i u BiH s vlastima u županijama s hrvatskom većinom u BiH. One, nažalost, još nemaju nikakav strateški plan kojim bi se, ako ne već zaustavio, onda bar smanjio intenzitet iseljavanja.