Priča se da je prve tajne našeg života zabilježio Li Taj.
Bilo je to u Kini, u prastara vremena.
Sanjao pjesnik da je postao leptir.
Sanjao da leti od cvijeta do cvijeta.
Sad lijevo, sad desno.
Sad naprijed, sad natrag.
Sad uz vjetar, sad niz vjetar,
Sad niz vodu, sad uz vodu.
Probudio se, sledio od čudnih snova i pitao: Jesam li ja pjesnik koji je sanjao leptira ili sam, možda, leptir koji je sanjao pjesnika?
Dok pišem ovu kolumnu sve je jasnije da naši narodi nisu dočekali svoje snove pa lutaju sad na jednu sad na drugu stranu, više prema Zapadu, manje prema dalekom, ledenom Sibiru, a nikako da nađu iskreno i čvrsto oslonište.
Uglavnom, nikako do mira i spokoja.
Nikako do demokracije i ravnopravnosti.
Nikako do gospodarskog napretka i uljuđene zajednice europskih naroda.
Ni cvijeta ni leta.
Samo pusti snovi.
Predsjednik drevne i velike zemlje Ukrajine, koja je zahvaćena surovim ratnim plamenom, poručuje kako ima saznanja da će se na prostoru bivše Jugoslavije zametnuti novi nesporazumi. Zaratit će dvije zemlje. Jedan sudionik je dobro znan, a drugi može biti i u našoj zemlji.
Znam da moja napisana riječ ništa ne znači, ali, opet, netko će je, možda, pročitati i upitati se – što to Volodimir Zelenski zna, a mi ne znamo. Istina, uvijek su postojali ljudi koji na temelju dostupnih podataka mogu predvidjeti određena društvena kretanja, a ne moraju biti vidoviti kao što je bila gotovo nepogrešiva bugarska proročica Baba Vanga.
Pod konac minulog stoljeća Koča Popović (1908. – 1992.), sorbonski student i filozof, rastao se od okoštalih ideja bivšega komunističkog sustava i samoupravljanja i upozorio na opasnost koja bi mogla progovoriti jezikom mržnje, podjela i osvete. Na političku scenu izmigoljio je običan bankarski miš iza kojega će poteći potoci krvi, upozoravao je general Koča.
Predviđanje se obistinilo.
Zlo se dogodilo.
Republikom Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom potekli su potoci nedužne krvi.
Unatoč svemu, u Petrinji, u porušenoj crkvi sv. Lovre, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić (1919. – 2002.) održao je pomirbenu, gandijevsku propovijed:
"Ako je moj protivnik razorio moju kuću, ja njegovu zapaliti neću.
Ako je razorio moju crkvu, ja njegovu ni dotaknuti neću.
Čuvat ću je!
Ako je napustio svoju kuću, ja iz njegove ni iglu uzeti neću.
Ako je ubio moju majku, oca brata ili sestru, ja neću vratiti istom mjerom.
Poštovat ću život njegove majke, njegova oca brata i sestre.
To je nauk svetih knjiga".
Možda je poniženom čovjeku i potlačenom narodu ovo teško shvatiti, ali mora znati da je to zalog do konačne pobjede dobra nad zlim. Za naše nemirne, nestabilne, u ovom obliku tek punoljetne državne tvorevine opterećene teškom poviješću, neprocjenjiva je vrijednost ovako snažnih humanističkih poruka. Duhovnici i pjesnici uvijek su molili i pjevali miru, cvijetu i leptiru.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se misli Ive Andrića kojom se pita: Kakva je sudbina ljudi i naroda koji se nemaju zašto uhvatiti osim za krik i vapaj?
Krik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini odjekuje planinama i dolovima, parlamentarnim klupama, televizijskim postajama i sakralnim oltarima, a nitko ga, moćan i odgovoran, ne čuje, ne prepoznaje, ne shvaća i iskreno ne podržava. Nakon tmurnih i pogubnih navještaja, ne može čovjek ostati miran. Valovi nesporazuma lagano se bude, a bujica izlazi iz korita kao da zemlju želi preplaviti. Kakogod, ja vjerujem da naši narodi nisu izgubili razum i da bjelosvjetskim piromanima neće dopustiti da ponovno naprave nered i potaknu nove vatre. E taj požar bio bi teži od svakog prethodnog; kako piše Miroslav Krleža – toj nesreći ne bih želio biti svjedok.
Pišem i razmišljam o Posavini i pitam se – hoće li se ikada pojaviti osoba koja bi moćnim osvajačima poput Andrićeva kmeta Simana mogla reći:
"Slušajte, gospodo!
Došlo je drugo vrijeme, došli su novi suci.
I vaše je do jučer bilo naše, pa u neko vrijeme i po nekom pravu postade vaše. E kad je ono što je oduvijek bilo naše, po nekom pravu moglo postati vaše, e, vala ono što se sada zove vaše od danas je naše, kao što je i oduvijek bilo".
Metastaza nesporazuma i podjela zahvatila je oboljela tkiva bosanskohercegovačkih brda i dolina. Ni jedan poratni događaj ne obećava mir i napredak osim lude nade da će netko drugi, netko dobronamjeran i odgovoran, poduzeti hitan i bitan kirurški zahvat.
Ovi iznutra, očito, ne mogu.
Onima izvana dobro je, i ne žuri im se.
Jer, sklepanu daytonsku tvorevinu pretvorili su u laboratorij u kojemu prave političke opite, na putu prema dalekom Uralu, pretvorili su je u sitniš kojega se u svakom trenu mogu lako odreći. Nema sreće u zemlji u kojoj su odnosi izopačeni, a dogovori iznevjereni.
Na sve strane svijet hoda pognute glave.
Tako je i na obali smaragdne ljepotice Neretve.
Mostarske ulice nemaju stari izgled.
Trideset godina nakon rata legendarna mostarska šetnica, Korzo, izgleda sablasno. Iz porušenog kafića "Trica", drevne kavane "Janje", restorana "Petica", Zlatarne Celje i urarske radnje obitelji Benco raste samoniklo drveće te neka tvrda i mrka travurina kao da je iz drugog dalekog svijeta.
Mostarskim korzom danas šeću duboka tišina i još dublja nevolja. Ako politička razdjelnica ovako nastavi, takva će ostati sve do sudnjega dana. Konačno, od ove zemlje ne može biti ništa dok njome upravljaju visoki predstavnici, tuđa pamet i tuđi interes.
U Andrićevu romanu "Na Drini ćuprija" ima jedan zanimljiv ulomak. Višegrad je priključen na željezničku prugu. Svi slave osim Alihodže, muslimanskog trgovca stare škole. Onima koji su se hvalili kojom brzinom poslove obavljaju, odlaze i vraćaju se, zlovoljno je govorio: "Nije Švabo pare trošio i mašinu proveo da mi brže putujemo i poslove lakše obavljamo, nego da on odvlači što mu treba pa tako i tebe i druge kao što si ti, a ne vidiš, a ne znaš".
Ukratko, vrijeme prolazi, a luđačka košulja ostaje do pod grlo zakopčana.
I poluslijep čovjek vidi da je Bosnu, s njom i Hercegovinu, zahvatilo beznađe. Kao da se nebo zatvorilo pa Svevišnji ne čuje krik, vapaj i molitvu.
A ona jauče.
Na aparate je priključena...
A ne zna na koje i na čije.
Ljudi su zabrinuti za sudbinu svog potomstva pa iz zemlje bježe kao da je kugom zaražena. Ustroj države po načelu – dva entiteta i tri naroda, izvorište svake nevolje i nesporazuma. Pitanje je – može li napuhana utroba perforirati i razliti gnoj koji se nakupio i želi poći van?
Kome to nije jasno?
Moja noćna mora poprimila je forme koje se pitaju – je li na pomolu novo balkansko finale i što bi nam mogla donijeti nova, 2024. godina? Je li pred nama godina totalnog besmisla, kako navješćuje proročica, Baba Vanga?
Istina, nemir je zahvatio i one koji se brinu o stabilnosti poluotoka jer – jedni na sjeveru crtaju granice i otvoreno govore: ovo je ugarsko, drugi da jadranska obala nije onoga čija stvarno jest, a treći se zapleli oko naše zemlje, Crne Gore, Kosova i Sandžaka.
Teško se može razmrsiti bosanskohercegovačko čvorište, a ni drugo nije manje zapetljano i ni manje opasno.
Ipak, ni jedna unutarnja granica nije toliko ranjiva i propusna kao ona na rijeci Drini. S njom i njezinim tokom mnogi računaju. Nakon svega, mi smo primjer kako u zajednici ne treba živjeti, misliti i ponašati se. Kada se sve zbroji, slutnje govore da na našem prostoru tiho i lagano dozrijevaju nove vatre.
Kakogod, u vrijeme minulih izbora našu javnost uveseljavao je jedan natječaj. Ljudi u zapadnoj Hercegovini čuli da se po sarajevskim ministarstvima otvaraju nova radna mjesta s lakim poslovima, redovitim i dobrim plaćama.
Tako se Jure, omalen čovjek, slabunjava izgleda i nejasna pogleda, ohrabrio i pokucao na vrata Ministarstva poljoprivrede.
"Idem vidjeti imali za mene neko radno mjesto. Tu sam najjači!", u sebi Jure govori.
"Nemam iskustva, ali kao da je to važno.
Naučit ću.
Sve je na mojoj strani.
Kako može ovaj, kako može onaj, pa zašto ja ne bih mogao!?
Konačno, tko će mene za nešto pitati,
o čemu bih ja mogao odlučivati!
Važno je da radni staž teče i da ministarska plaća navrijeme dolazi.
Sjedi, uživaj i bori se za drugi mandat.
Kao i svi drugi".
Tako se jednog jutra Jure ohrabri i sjede pred izborno povjerenstvo.
Bez uvodnih razgovora i predstavljanja, čovjek što u sredini sjedi upita:
"De, reci ti, Jure, nama – što od škole imaš?"
"Imam tri razreda i knjige za četvrti".
Nasta smijeh.
Jure sagnu glavu, pokloni se i sjede u kut ministarskog ureda.
"Ma, nešto ne ide, puno pitaju, a član sam njihove stranke".
Odmah iza Jure ušao je Stipe, snažan i plećat čovjek srednjih godina.
"De, reci ti nama, Stipe, što od škole imaš?"
"Imam fakultet".
Opet onaj nakostriješeni što u sredini sjedi uze naočale, nešto čita, pa upita.
"Dobro, nabrzinu si, Stipe, ovo završio."
"Jesam, jesam, kako nisam!
Sve vam tu piše.
Tri dana i tri teške noći.
Oči nisam sklopio.
Nije to lako".
"Je li moguće?", opet će onaj nakostriješeni.
"Moguće je, kako nije moguće.
Mogao sam ja ovo završiti i dan ranije.
Ali ja došao na fakultet kad tamo puno omladine.
Slavi se brucoška večer.
Na jednom mjestu toliko lijepih djevojaka u životu nisam vidio.
Šta ću, slave svi pa i ja.
Malo se pojelo, dosta popilo i eto ti jutra.
Ponijelo me..."
"Nemoj tako!", opet će onaj nakostriješeni.
"Nije to akademski rječnik."
Ja odmah pomislih - ovo je neki Srbin što nas Hercegovce ne voli.
"Šta ću, je... ga, ja tako naučio.
Kod nas i fratar zna nekad opsovat'.
Zna i Majku Božju kresnut'.
Primite vi mene, nećete pogriješiti...
Neće mene prevariti tupavi Švabo.
Neće ni glupavi Englez i ljigavi Amerikanac.
Moji su mene svemu naučili..."