Nitko ne zna što znači roditi se i živjeti na rubu između dvaju svjetova, poznavati i razumjeti jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni među sobom zbliže. Nitko ne zna što znači biti kod dva zavičaja, a biti bez ijednog, svuda biti kod kuće, a ostati zauvijek stranac. Nitko ne zna kako je teško u isto vrijeme živjeti razapet kao žrtva i mučitelj, piše nobelovac Ivo Andrić (1892. - 1975.).
Nije lako!
Uvijek, kada mi se pruži prilika, na večer pred počinak ili ujutro, odmoran, u ruke uzmem "Fratarske priče" Ive Andrića. U desetak kratkih priča uvijek uočim nešto novo, zanimljivo i ostanem zatečen kako se one, nastale prije zamalo stotinu godina, dodiruju s ovim vremenom. Kao da su pisane u naše poslijeratno vrijeme, u okolnostima u kojima je donesena lakomislena, nepravedna, možda i podmukla daytonska ustavnopravna zavrzlama. Mnogi će reći da je Andrićeva priča "Most na Žepi" vrhunac književnog pripovijedanja, a moj je dojam da ni jedna od deset fratarskih priča ni u čemu ne zaostaje.
Književni dragulj do dragulja!
Za ovu kolumnu uzeo sam dvije fratarske priče.
Onu koja nosi naslov "Proba" i drugu što se zove "Čaša".
Jedna je objavljena 1940., a druga 1953. godine.
Zanimljive su!
U priči "Proba" fra Grgo Martić (1822. - 1905.), mudar svećenik, uman, okretan i snalažljiv Hercegovac, kao sarajevski župnik snalazio se kako je najbolje znao, mogao i umio.
Nije mu bilo lako.
Nije mu bilo lako, baš kao što ni danas nije lako nadbiskupu Tomi Vukšiću (1954.). I jedan i drugi hercegovačke su krvi i istančane mudrosti. Fra Grgo je u neku ruku bio i diplomat. Svoje tjeskobe, nepravde i nezadovoljstva morao je držati pod strogim nadzorom. Znao je da iz čovjeka mnoge stvari mogu nekontrolirano izići i prouzročiti Bog zna kakve posljedice.
Tako je svom gostu umjetniku Karasu govorio:
- Dobar si ti i valjan si.
Samo ti dvije stvari, brate, nisu dobre za ovu zemlju i za ovaj bosanski svijet.
Prvo - što voliš vino više nego što treba i drugo - što ne paziš što govoriš i pred kim govoriš.
Nego, poslušaj ti mene, u vino uvijek, posebice ako je hercegovačko, što je blago k'o mlijeko, a opasno k'o grom, dolij malo vode, a ono što imaš reći, kazuj više bojama na platnu nego riječima, pogotovo pred nepoznatim ljudima.
Pamet u glavu.
Ovdje u Bosni usred lijepa i sunčana dana znaju zapuhati čudni vjetrovi.
Ovdje se dram radosti glavom može platiti.
Fra Grgo je s vremena na vrijeme u svoj župni dom pozivao petnaestak najuglednijih ljudi. Svi su bili različita položaja, podrijetla, vjere, karaktera i shvaćanja. Njegova jedina briga bila je da večera prođe u dobrom raspoloženju, bez političkih nadmudrivanja i pametovanja. Fra Grgo nije bio siguran što bi se moglo dogoditi ako iz kreševskog samostana na večeru "zaluta" njegov subrat i prijatelj veseljak fra Serafin.
Zbog oštra pogleda i brza jezika Provincija se htjela riješiti fra Serafina, a on bi sam govorio: - Nemojte, braćo, poštovani oci, molim vas. Našem redu treba jedan grešnik, ako ni radi čega, onda radi primjera, a gdje ćete naći boljeg od mene. Fra Serafin je svirao sve instrumente. Imao je lijep slatki glas. Družio se s uglednim Osmanlijama kao sa svojom subraćom fratrima.
Mnogima je to smetalo.
- Nemoj se ljutiti, fra Grgure, znam ja da ti ovo radiš po svojoj nevolji, a za naše dobro. Ne mogu ja ove konzule očima pogledati. Ne mogu, pa ne mogu, a ni sam sebi ne mogu objasniti zašto je to tako. Čim netko usta otvori, oni uši naćule, dok s tobom razgovaraju, jedno misle, drugo govore, a treće pišu u Beč i Peštu. Nema tu iskrena prijatelja, moj fra Grgure.
Nije s njima lako ni tebi vještu i sposobnu čovjeku, a kamoli našem jadnom, poniženom i obespravljenom čovjeku.
Nije ovo ni dobro ni lijepo, nego daleko od svake dobrote i svake ljepote, moj Grgure. Ja mislim da je, kako stari Latini kažu, melius dormire quam Diabolo servire (bolje spavati nego đavolu služiti). Bolje je u kući sjediti nego sa svakim u kolu igrati.
Zar nije tako, moj dobri fra Grgure.
Nije meni lako, moj fra Grgure. Tebi ovo mogu reći. Ova naša vjera i ova naša tekija uvijek brane ono što ja volim, a traže ono za što ja nisam.
Nisam, pa nisam!
Nad ovom našom Bosnom sjatilo se jato ptica grabljivica.
Svi su nešto zabrinuti.
Svi žele pomoći, a zapravo samo gledaju svoj interes. Znam ja da ti to bolje vidiš od mene i od svakog oko nas, ali ja sam to rekao, pa što bude da bude.
Ni danas ništa bolje nije!
Nije lako!
Pred zemljom koja je stoljećima dijeljena i zlostavljana nitko nije pripravan skrušeno izgovoriti riječi oprosta: - Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa (Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). Rašiti i rastvoriti malu, nikom krivu i nikom dužnu zemlju, pa onda tražiti lijek, teško je to razumjeti, pogotovo prihvatiti. Daytonski mirovni sporazum poguban je politički dokument. On je tektonski poremećaj i diplomatska zavrzlama. Živi bili pa vidjeli!
Ja to rekoh, pa što bi da bi.
Jer rat se moglo zaustaviti na nekoliko drugih načina.
Kome to nije jasno!
Ima li netko kome bi i to trebalo objašnjavati.
U Andrićevoj priči "Čaša" zametnuo se razgovor između mladog svećenika fra Petra i vremešnog, onemoćalog fra Nikole Granića, vikara Samostana Guča Gora. Fra Nikola je bio dobar fratar i tvrd redovnik. Za vrijeme studija u Rimu i Bologni pokazao se kao izvrstan bogoslov, latinac. U Gučoj Gori i svugdje u svijetu s Turcima je razgovarao na turskom, s Francuzima na francuskom, s Bečanima na njihovu materinskom, njemačkoj jeziku.
U sve se razumio.
Bio je franjevački oprezan i mudar. U razgovoru se klonio praznih priča i besposličarenja. Slovio je kao svećenik koji malo s kim razgovora i koji se nikome ne povjerava. Ono što fra Nikoli povjeriš, kao da si u crnu zemlju zakopao, govorilo se među svećenicima, bogoslovima i časnim sestrama.
Fra Petar je bio mlad svećenik. Vidio je Italiju i proživio Mađarsku. U burnim mladenačkim danima uhvatila ga je i obuzela ideja da napusti franjevački red i otisne se u bijeli svijet. U Beč, Rim, Berlin, svejedno je. Tako su razmišljala i dvojica njegovih kolega, svećenika, Slavonaca.
Pred njima je bila teška odluka.
Kako god, odlučili su razgovarati i vidjeti što o tome misle stariji i iskusniji ljudi, svećenici. Bili su mišljenja da je najbolje i najpouzdanije razgovarati s fra Nikolom.
Za vrijeme raspusta, u predvečerje jednog ljetnog dana, u šljiviku Samostana Guča Gora fra Petar je vidio fra Nikolu kako obnemogao odmara, mota cigare i puši svoj hercegovački duhan. Nešto rukama broji i računa.
Broji jednom, broji drugi put pa opet.
Prići ću mu, kleknuti, prekrstiti se i reći da se želim ispovjediti. Za vrijeme ispovijedi pružit će se prilika pa ću fra Nikoli ispričati svoje tegobe. Spomenut ću mu i tegobe dvojice kolega Slavonaca, tako je razmišljao i planirao fra Petar.
Fra Petar je kleknuo i počeo svoju priču. Što ćeš, fra Nikola, i sam vidiš da je ova naša Bosna lijepa i prelijepa, bogata bujnim planinama i čistim vodama, čestitim i vrijednim ljudima, a opet uboga i siromašna te da je na nju navalilo sa svih strana.
Navalili jedni, još žešće nasrnuli drugi.
Moćni jedni, još moćniji drugi.
Svi bi je željeli uzeti.
Nitko joj ne želi iskreno pomoći da se ispravi, ustane i pođe naprijed. Nema ovdje sreće, fra Nikola. Ja i dvojica mojih kolega bogoslova Slavonaca od ovakve zemlje željeli bismo se odmaknuti.
Odmaknuti se, pa što bude da bude.
Jedan je život!
Samo što je završio priču, fra Nikola, kao ispovjednik, odlučno i otresito reče: - E, moj fra Petre, nije tebi ni tvojim Slavoncima mjesto u Njemačkoj ni u bijelom svijetu, nego ovdje, među svojim narodom i u svom bosanskom redu. Je, ovo je oskudna i uboga zemlja, ni paša u njoj nije lako biti, a kamoli sin bosanske raje i ovog našeg reda.
Ali naša je!
A, opet, dužni smo ovu zemlju sačuvati za one koji će doći poslije mene, tebe i nas. Ne smijemo iznevjeriti one koji su je stoljećima čuvali i živote davali da bi je nama ostavili. Istina, ovdje vas čeka duboka bosanska brazda, fratarska muka i narodni jadi. Tamo negdje u dalekom svijetu može biti svaka Božja ljepota i da vam nitko ružnu riječ ne smije reći, ali nije to vaša zemlja.
Nije to vaš kraj.
Nije to vaša strana.
Cijelog života ostat ćete ono što ste.
I da budete prvi među prvim bogatašima, ništa vam to neće pomoći.
Nego, sjedite gdje ste i budite ono što jeste.
Ako već morate griješiti, griješite ovdje.
Poslušajte me i nećete pogriješiti.
Valja jednom u životu i prelomiti.
Prenesi to svojim kolegama mladim Slavoncima.
Bog vas blagoslovio, draga djeco - ispod spuštenih, prosijedih brkova svoju ispovijed završio je fra Nikola.
Nakon tvrdog fratarskog razgovora, fra Petar je prelomio, sagnuo se poput turskog fenjera i zauvijek ostao u Bosni. Od samostana do samostana, od škole do škole, od blagdana do blagdana, sve do groblja u Gučoj Gori.
Fra Mirko Majdandžić (1960.), glasoviti fojnički svećenik, jedne prilike reče: - Bilo je u povijesti Bosne i gorih vremena od onih o kojima piše Ivo Andrić, ali nikada, kao danas, nije bilo ovakvih ljudi. Ni na vidiku lidera koji bi ova dva-tri bosanska svijeta mogao približiti i pomiriti tako da se nitko u svojoj kući ne osjeća zapostavljen i da ne živi pod dojmom stradalnika ili s hipotekom ratnog prijestupnika.