U ranim jutarnjim satima subote u zagrebačkim Mlinovima odigrao se nezamisliv zločin. Potresna scena tri malena beživotna tijela okružena igračkama bila je preteška i za policijske službenike i iskusne kriminaliste, kojima je ponuđena stručna pomoć. Taj je zločin, ispostavit će se brzo, jednome ljudskome umu ipak bio zamisliv: njihovom ocu, kojemu su biologija, priroda i dragi Bog, onima koji vjeruju, u odgoju i odrastanju djeteta predodredili ulogu zaštitnika, onoga tko će ih štititi od svih ovozemaljskih zala. U toj, antičkoj, tragediji lice zla bilo je upravo njegovo, lice stanovitog Bečanina sa zagrebačkom adresom, poslovnog čovjeka, Haralda Kopitza.
Jedva pet mjeseci nakon tragedije djevojčice Nikol koju su roditelji prebijali do smrti, nakon mučnih slučajeva ubojstva dječaka Denisa u Puli kojeg je ugušila rođena majka, kao i teškog obiteljskog nasilja na Pagu gdje je otac s balkona pobacao vlastitu djecu, opet se događa zločin kakav zdravi ljudski um odbija procesuirati. Mediji, psihijatri, psiholozi, pravobraniteljice, državni službenici, policija, pravosuđe... na sve strane upregnuti, traže odgovore na pitanja koja vrište. Prevencija? Koja i kakva prevencija može spriječiti tragediju poput ove u Mlinovima u obitelji u kojoj službe socijale i reda nikada nisu postupale, s čijeg je balkona dopirao miris roštilja i dječji smijeh? Koja to institucija može natjerati svakog budućeg Haralda Kopitza da kada ostane bez posla pronađe novi, da kada ostane bez djevojke potraži novu, umjesto da do smrti guši vlastitu djecu? Tisuće članaka ispisano je o tome kako nasilje rađa nasilje, kako pakao otvara novi krug pakla kada djeca krenu putem svojih roditelja vrteći se u krugu iz kojeg je teško, zbog naučenih obrazaca i mehanizama ponašanja, pronaći izlaz. O tome kako su djeca alkoholičara počesto alkoholičari, o tome kako djeca nasilnika počesto postaju nasilnici i sami. Počesto, ali ne nužno, ne uvijek. Ni blizu.
Štoviše, svijet je prepun primjera ljudi koji su nadigrali vlastitu sudbinu, preusmjerili njene tokove, uzde života koji je bio predestiniran za neka nova nasilja, uzeli u vlastite ruke. Obuzdati vlastite demone dužnost je svakog zlostavljanog pojedinca, u vlastitom interesu, u interesu zajednice, naposljetku i najvažnije, interesu vlastite djece. Preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke, za činjenje dobra i nečinjenje zla, jedina je formula za uspješno prevladani transgeneracijski prijenos traume. Onima koji to ne uspiju sami, na raspolaganju je cijeli niz stručnjaka koji mogu pomoći zacjeljivanju nestabilnih i duboko ranjenih ljudi, a psihološku pomoć takvi ljudi mogu i trebaju zatražiti sami. Koga sada briga je li, danas 56-godišnjeg, Haralda Kopitza tukao i gušio njegov otac, je li odrastao u bolesna čovjeka ili je naprosto zao? Zločini poput ovog u Mlinovima u Hrvatskoj su rijetki, ali psihijatri posljednjih dana upozoravaju da na žalost nije isključeno da će se događati i ubuduće.
Više od 700 hrvatske djece u ovom trenutku čeka na izdvajanje iz obitelji zbog sumnji na zanemarivanje i zlostavljanje, no država nema kamo s njima. Stoga, nije pitanje hoće li se neki novi zločin dogoditi, nego kada će se dogoditi opet. I stoga, nije ni etički ni kršćanski, ali onako ljudski: Haralde Kopitzu – kada si spoznao da si bešćutni sociopat, da si neizlječivi narcistički psihopat, da svoje tjeskobe “saniraš” alkoholom ili kokainom i da je pitanje dana kada ćeš nauditi onima koji se ne mogu i ne znaju braniti, koji u tebe imaju bezgranično povjerenje, koji u tebi vide ruku koja ih mazi i hrani, a ne guši, kada samome sebi nisi mogao, znao ili želio pomoći – zašto, umjesto njih, kao krajnji stadij beznađa, nisi ubio sebe?