Spuštena je zastava na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. No, u nekim tradicionalnim nogometnim velesilama nacionalne zastave već su odavno na pola koplja, a u nekima vijore se visoko. Među njima je i hrvatska trobojnica što se vijori u slavu vatrenih koji su u Rusiji ispisali najljepšu bajku u povijesti nogometa. I u domovini izazvali podrhtavanje tla. Mundijal u Rusiji objasnio je što se sve može kad se bratska srca slože, što može uporni i u svoju snagu uvjereni David protiv nadmenog Golijata. Tako su se na početku prvenstva sreli Messi i Ronaldo koji reče:
- Vidimo se kad bude finale.
- A kod koga ćemo gledati, kod mene ili kod tebe?! - upita Messi.
U svakoj šali ima pola istine, a ponekad istina cijela. Obistinio se vic u kojem Englez govori Francuzu da u srijedu Engleska igra protiv Hrvata, a Francuz je uzvratio:
- Koja slučajnost, mi s Hrvatima igramo u nedjelju!
Dogodilo se deveto čudo na istoku, u Moskvi - Hrvati su na nogometnom krovu svijeta. Na leđa su ponovno položili Gordi Albion, bahate i prepotentne Engleze. Nogomet se ne vraća kući, u Englesku, a ponizni Hrvati idu kući pjevajući! Skinuli su skalp nogometnim velikanima, a cijeli svijet skida kapu Hrvatima, najsportskijoj naciji na svijetu. Pa su se zbijale i šale na račun engleske prepotencije. Tako pivoljupci postavljaju pitanje:
- Kakva je razlike između “Žuje” i engleske reprezentacije?
- “Žuja” se puni u Zagrebu, a engleska reprezentacija u Moskvi - glasi odgovor.
Čulo se i ovo:
- Mi smo gledali vaše vjenčanje, sad vi gledajte naše finale!
Engleze bi valjalo podsjetiti na to da ni 1966. godine ne bi bili prvaci svijeta da je tada postojala VAR tehnologija. Sjetismo se danskog izbornika koji je na tvrdnje da je Hrvatska među najboljim nogometnim reprezentacijama na svijetu odmahnuo rukom i kazao:
- Ma, dajte!
I dala je nešto potpuno novo na svjetskoj nogometnoj, sportskoj i općoj društvenoj sceni. Vratili su vatreni vjeru u fintu, varku tijela, dribling, geg, bravuru, paradu, “felš” i potvrdili aforizam: “Pamet ide na dribling, a glupost na prvu loptu”. Hrvati, ma gdje bili, pamtit će te dane ponosa i slave. Uspjeh vatrenih na Mundijalu puno toga pokazao je o stanju duha na brdovitom Balkanu. “Buba-mara” probudila je neke zatomljene bube u glavama mnogih. Tako su brojni srbijanski mediji umjesto golova brojili krvna zrnca Hrvata, pljuckajući po Novaku Đokoviću, najvećoj srpskoj sportskoj zvijezdi, zbog toga što navija za kockaste. S druge strane, srbijanski predsjednik Vučić reče kako je stišavao ton na televizoru kako ne bi slušao televizijskog komentatora koji je, eto, navijao za vatrene.
Jedan postotak Bošnjaka koji navijaju za Tursku čudom se čudio zašto Hrvati navijaju za Hrvate. A za Hrvatsku, malu zemlju velikih nogometaša, navija više od milijarde ljudi na Zemljinoj lopti. Jer ljubitelj nogometa koji ne voli gledati hrvatske nogometne zvijezde ima crnu rupu u svom nogometnom ukusu. No, ima tu i osjećaja pripadnosti pojedinim civilizacijama, ali i one obične neciviliziranosti. Ruku na srce, dobar postotak hrvatskih susjeda dobre volje navijao je za vatrene. Pa zar hrvatska javnost sa simpatijama ne gleda na sportske uspjehe Đokovića ili sportaša BiH. Uspjeh Hrvatske u Rusiji susjede ne bi trebao mučiti, trebali bi puno toga od vatrenih učiti i naučiti.
Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji pokazalo je i to da bitke dobivaju generali koji su pametni prije bitke. Mike Barbarić, hrvatski umjetnik u SAD-u, izrađuje pehar za vatrene u obliku mozga. Jer je nogomet i nadmudrivanje protivnika. A vatreni su ga doista znali nadmudriti. Ako treba, i ruskim ruletom raspucavanja jedanaesteraca. Valja znati stići i uteći. Što je Hrvate naučila povijest, a uči i sadašnjost.
Ova kolumna napisana je prije finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. Koja god medalja pripadne vatrenima, ona je Zlatkova sjaja!