Sinoć je postalo jasno da Superliga neće zaživjeti tako skoro. Prve naznake takvog scenarija su se pojavile kada je izašla vijest da su Chelsea i Manchester City okupili svoje pravne stručnjake s kojima su tražili najbezbolniji izlazak iz Superlige. Nakon toga se sve počelo odigravati rapidnom brzinom i urušavati poput domina.
Piše: Ivan Tomić/Vecernji.ba
Projekt koji su pokrenuli najmoćniji ljudi svjetskoga nogometa je trajao punih 48 sati. Zvuči nevjerojatno. Ono što smo vidjeli u ova dva dana je da su čelnici klubova osim postojećih financijskih, na svoja leđa natovarili i ozbiljne reputacijske probleme. Mnogi govore o tome kako je ovo bio način da se UEFA prodrma i da joj se da „žuti“ karton. To možda i jeste istina, no gubitaši ove priče će imati posljedice po svoj imidž koje neće tako brzo nestati.
Potvrdu kraha Superlige je dao jedan od gurua ove ideje, Andrea Agnelli. U svom je intervjuu Repubblici kazao da nije izgledno formiranje lige nakon izlaska šest engleskih klubova. Veliki je to poraz Juventusovog prvog čovjeka. On i Florentino Perez su označeni kao perjanice projekta. Logično, najveći gnjev je upravo usmjeren prema njima. Iako je njihova ideja bila loša, u svekolikom gnjevu valja čitati između redova i ozbiljno analizirati stvari koje je ovaj dvojac komunicirao u posljednja dva dana. Koji god njihovi razlozi za ovakav projekt bili, neka od objašnjenja su u potpunosti točna. Prije svega tu govorimo o borbi za pažnju mladih od 16-24 godine starosti. Sve relevantne analize potvrđuju ono što su Perez i Agnelli govorili. Mlade 90 minuta nogometne utakmice ne zabavlja dovoljno i okreću se drugim izvorima zabave. U prvom su redu to video igre i online video/film platforme. Podatak kako 40% mladih u tom rasponu starosti nogomet uopće ne zanima je alarmantan. To je nešto što ne smijemo zaboraviti u moru naslađivanja jer nogomet u ova dva dana nije „umro“. Pitanje je zapravo umire li nogomet polako.
Odgovoriti tom izazovu neće biti lako. Onaj tko daje lakonska rješenja je neozbiljan. Upravo su to bili osnivači Superige. Neozbiljni. Ne može se nogomet spasiti na protuprirodnim osnovama. Ranije sam pisao da je dobra zamisao stvaranje još atraktivnijih natjecanja gdje ćemo gledati više velikih utakmica. U tome svemu ipak mora postojati osjećaj za principima nogometa. Svatko mora imati priliku sanjati da će pobijediti Real, Barcelonu, Juventus ili nekog drugog velikana. Pet mjesta za to nije dovoljno. No, vratimo se na rješenja. Ona ne mogu doći kao plod usko zatvorenog kruga ljudi. Rješenje je u suradnji i otvorenom dijalogu o novim inicijativama. Nigdje nismo vidjeli da su Superligaši izašli pred UEFA-u sa svojim prijedlogom reforme europskih natjecanja i pokrenuli diskusiju o tome. Tu i leži jedan od mnogih PR ledenjaka u koje je taj brod udario. Podcijenio je sve oko sebe i očekivao da će ploviti dalje. To se pokazalo kao kobna pogreška.
Kuhanje
Jednom prilikom dok sam držao predavanje na nogometnoj akademiji Hrvatskog nogometnog saveza, jedan od hrvatskih trenera me pitao uslijed rasprave o PR praksama nogometnih klubova u Europi, kako mogu tvrditi da veliki klubovi rade PR gluposti. Oni bi barem trebali imati crème de la crème PR svijeta u svojim redovima. Nažalost, to često nije slučaj. Nogometni klubovi kao i mnoge druge organizacije često zanemare upravo PR segment u donošenju svojih odluka. Puno je onih koji se opravdavajući ovakve inicijative u nogometu pozivaju na američke velike sportove. Ja sam suglasan da bi se nogometne organizacije i dionici mogli ugledati na puno stvari u američkom sportu. Jedna od tih stvari su i odnosi s javnošću. U svojoj sam knjizi detaljno prenio razmišljanja jednog od njih, Joesepha Favorita koji ima bogato iskustvo iz NBA lige. Ono što on, a i mnogi drugi ponavljaju je to da u donošenju važnih odluka PR treba sjediti za tim stolom.
Teško mi je povjerovati da su idejni začetnici Superlige ozbiljno radili sa PR stručnjacima na ovome projektu. Ako i jesu, vrlo je moguće da njihove savjete nisu slušali. Osnove PR-a kao struke vam nalažu da je velike projekte potrebno raditi u tri temeljne faze. Pred PR, PR u toku projekta i post PR. Pred PR je zapravo kao i doručak, najvažniji obrok u danu, ili projektu. Pripremanje javnosti na, u ovom slučaju, velike promjene je od esencijalnog značaja. Bojim se da su veliki klubovi pogrešno procijenili da je načelna priča o Superligi koja traje godinama taj pred PR koji im je potreban. Ne možemo kao pred PR tumačiti priču koja traje predugo da bi bila shvaćena ozbiljno. Javnosti su se potrebne informacije o pokretanju jednog ovakvog projekta morale puštati metodom dripa (kap po kap). To je onaj često zvani probni balon. Nakon toga su vam potrebni opinion makeri koji će kroz svoje djelovanje malo po malo objašnjavati opravdanost jednog takvog projekta. Potrebno je vrijeme da javnost jednu takvu informaciju procesuira i u konačnici u dovoljnoj mjeri prihvati. Ne mislim da je sama ideja o češćem sudaranju nogometnih giganata priča koju javnost ne bi prihvatila. Uostalom, novi predloženi format Lige prvaka nudi upravo to. Nitko se ne buni protiv toga. Ako promislimo, UEFA je već debelo pripremila teren za jednu takvu odluku. Pred PR faza je odrađena i sada kada je odluka donešena, ona se većini ne čini spornom.
Izostankom pred PR-a, Superliga je bila osuđena na propast. Agnelli je kasnije objašnjavao kako su mnoge zamisli te lige krivo protumačene. To je najbolji odraz toga da se priprema nije uradila kako je trebala. Umjesto toga smo dobili grom iz vedra neba koji ni vizualno nije ličio na nešto ozbiljno. Zapanjujuća je doza neozbiljnog pristupa u PR smislu. Dokaz je to da se odnosi s javnošću podcjenjuju i u najvećim sustavima. Ni oni nisu imuni na razmišljanje kako će javnost pojesti baš sve što oni skuhaju. Sada vidimo koliko su se prevarili.
Ono što je također vidljivo je to da su sada PR službe klubova u punom pogonu. Nastoji se kontrolirati šteta. Dobar je primjer recimo javno obraćanje većinskog vlasnika Liverpoola, Johna Henryja, koji se posuo pepelom i zatražio oprost navijača, trenera i igrača. Primjer je to dobrog kriznog komuniciranja. Svako izbjegavanje istine u ovom trenutku bi samo pogoršalo problem. Ono što je poučno je to da lideri često PR zovu upomoć onda kada je šteta već nastala. Uključivanjem PR-a u ranijoj fazi, ta šteta ne bi postojala ili bi u svakom slučaju imala puno manje razmjere.