Dr. Ilija Jakovljević (1898. – 1948.), glasoviti mostarski i zagrebački pjesnik i odvjetnik, na svojim je leđima i u svojoj duši osjetio strahote ratnoga bezumlja. Govorio je i objašnjavao da su sve Drine ovog svijeta krive i da njihove vodotoke usmjerava netko drugi.
Netko tko je moćan i svemoćan.
Netko koga ne zanimaju ljudska prava i demokratski standardi, tko se ne boji ni Boga ni svog svjetonazora, tko nema stida ni obraza, oni koje zanima samo njihov geopolitički interes. To su oni koji će na putu do svog cilja i postignuća pobiti što pobiti treba, razrušiti što razrušiti treba i protjerati svakog tko im na tom putu zasmeta. Danas to zorno svjedoči sudbina palestinskog naroda.
Umoran od nepravde i bezumlja, psihički slomljen i ponižen, u logoru na Savi dr. Ilija Jakovljević pjeva:
"Zatvori usne i srce,
vilice stegni i šuti,
i nemoj nikoga pitat,
zašto su naši smrznuti puti,
i zašto čovjek čovjeka kolje,
i zašto nikada neće biti bolje."
(Otrov uspomena, Zagreb, 1940.)
Tko se želi upoznati sa životom, radostima i patnjama mostarskog i zagrebačkog pjesničkog i odvjetničkog dragulja, sve može naći, pročitati i spoznati u doktorskoj disertaciji akademika Šimuna Muse, umirovljenog sveučilišnog profesora emeritusa. Zato je doktorska disertacija akademika Muse znanstvena, kulturna i nacionalna vrijednost s posebnom pozlatom.
Do vremena disertacije akademika Muse izblijedjela su sjećanja na mostarskog i zagrebačkog pjesničkog i odvjetničkog gorostasa. Jednom prigodom šetao sam ulicama Trsta i na jednoj zgradi uočio veliku bijelu mramornu ploču na kojoj piše:
"U ovoj je zgradi, od 1935. do 1937. godine, radio i boravio književnik Ivo Andrić."
Talijanskoj kulturnoj javnosti to je bilo dovoljno da se "zakiti" i svijetu pokaže da je pod nebeskim svodom njihova grada dvije godine boravio i radio književnik nobelovskih visina i dosega.
U mostarskom naselju Podhum, na rodnoj kući dr. Ilije Jakovljevića, ni traga ni znaka da je tu ugledao svjetlo dana, jedno vrijeme živio, pa dolazio i odlazio, a uza sve, bio i snažna moralna vertikala uzavrela nevremena. Za živih Miroslava Krleže, Ive Andrića i Tina Ujevića, književnih gorostasa planetarnih razmjera, dr. Ilija Jakovljević obnašao je časnu dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika.
Na službenom prijmu kod dr. Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, u vihoru rata i beščašća, ponosni Hercegovac ohrabrio se i upitao:
"Gospodine poglavniče, za ime Božje, što ovo radite!?"
Uslijedili su logorski dani poglavnikove osvete. U vremenu poremećenih odnosa, kaosa, nereda, klanja i ubijanja, iznad vremena, prostora i osobnog straha, ovako visoko mogao se izdići, progovoriti i upozoriti samo visokomoralan i neizmjerno hrabar čovjek.
Nije to mala stvar!
Nije to za zaborav!
Kada bi s nebeskih visina mogao progovoriti, siguran sam da bi današnje hrvatske vlastodršce pjesnik Ilija, prije svih aktualnog predsjednika države, baš kao i poglavnika dr. Antu Pavelića, upitao: "Za ime Božje, što radite, gospodine predsjedniče!?"
Istina, korov se u hrvatskom društvu primio i u zemlju je duboko uronuo. Teško ga je počupati i zaustaviti u bujanju. Plodovi takva korova mnogima su postali dragi, predragi i slatki. Zato nije čudo što je u mandatu aktualne Vlade tridesetak izabranih osuđenika, osoba, što ministara što doministara, sklonjeno s izabranih dužnosti. Neki su u postupku pritvorskih provjera, neki u fazi sudskih procesa, a neki na izdržavanju kazne čine društvo "kapetanu" osuđenika, bivšem premijeru dr. Ivi Sanaderu.
Obračun s neistomišljenicima, sumnjivcima, pa i osuđenicima, mora biti civiliziraniji. Neprimjerenim je riječima predsjednik države ljudima utjerao rumen u obraze. A najteže i najbolnije je stidjeti se onoga što je tvoje. Za vrhovnog državnog odvjetnika - tužitelja iz punih pluća i na sav glas, pred stotinu mikrofona, predsjednik države kaže:
"On je nitkov, protuha, vucibatina, seljačina, primitivac, kriminalac…"
U normalnoj i uređenoj pravnoj državi ovakve poruke, ovakav napad na nositelje najviših pravosudnih dužnosti razaraju sve oko sebe. Ubijaju posljednju nadu u bolja i plemenitija vremena.
Mnogo je stvari koje je teško razumjeti.
U mom omiljenom dnevnom listu, čiji sam dugogodišnji kolumnist, u srijedu, 7. veljače ove godine pročitao sam članak: "Republika Hrvatska raspisala novi javni poziv Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i dijaspore za milijun eura".
Cilj je ovoga natječaja, piše, promicanje i jačanje suradnje s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i jačanje nacionalnog identiteta hrvatskih zajednica. Za raspodjelu jednoga milijuna eura poziv je otišao na sve strane svijeta: od Zagreba do Beča i Berlina, Australije, Amerike i Kanade.
Ugroženim pojedincima i useljenicima planirana je "velikodušna" potpora na razini 300, a pojedinim projektima i 700 eura. Kad ovo pročita, svakom razumnom čovjeku mora ući rumen u obraze. Što useljenik može učiniti s 300 eura, pogotovo – što će poduzetnik sa sedam stotina, pa što će i s najvišim poticajem koji je samo dvadeset i četiri tisuće eura!?
Ništa, apsolutno ništa.
Ne može kupiti ni povratnu avionsku kartu iz Amerike, Australije, pa i svake bliže europske destinacije.
Dugo je Bosna i Hercegovina zatamnjena i slabo osvijetljena međunarodna pozornica na kojoj se odigravaju i prelamaju velike stvari. Snagom intelekta i razuma svaki čovjek mora osluškivati što rade i što planiraju veliki veziri Istoka i Zapada i odlučiti hoće li i kako sudjelovati u predstavi koja je namijenjena njegovoj domovini, njegovoj obitelji, njegovu prvome i daljem susjedu.
Kad čovjek naumi poći i u nečem sudjelovati, mora biti mudar, oprezan i umjeren. Njegova riječ ne treba biti ni manja ni veća nego što je u tom času i za tu priliku potrebno.
Stari, mudri ljudi kažu i savjetuju:
Najteže je popravljati ono što je pokvareno.
Korisno je jezik za zubima držati.
Izgovorenu riječ teško je povratiti.
Rasuto perje teško je pokupiti.
Zato se nekada treba suzdržati, nekada nešto prešutjeti i progutati pa na koncu nekada nešto i provariti. Jer, pred silnikom i bespravnikom samo se tako glava na ramenu može održati.
Mudri Ivo Andrić savjetuje ovako:
"Svaku svoju riječ izgovori u sebi.
Njome usta dobro omućaj,
provjeri njenu težinu,
pa tek onda pusti je neka izađe vani
i budi spreman i pripravan braniti je,
i podnijeti posljedice koje ona izazove."
Predugo živimo na politički zatrovanom prostoru i čovjek se svemu može nadati.
Svašta može dočekati.
Svašta može doživjeti.
Pa i ono što ni zamisliti nije mogao.
Politički odnosi u našoj zemlji dovedeni su do usijanja i besmisla, lišeni su diplomatskog dostojanstva i državničke mudrosti. Vrijeme nije iznjedrilo ljude koji će je dostojno predstavljati i voditi miru i napretku.
Zato se pred nama otvara težak bosanski mrak.
Tko to ne vidi, mora se pozabaviti kvalitetom svoga vida i razuma.
Istina, nikada neupućen čovjek ne može znati kuda će pojedini odnosi krenuti, kako se mogu promijeniti i poći u potpuno drugom smjeru. U posljednje vrijeme mogu se čuti svakakve izjave pa čovjek stekne dojam da je sve moguće i da je sve, u neku ruku, pošlo kud ne treba i kako ne valja.
U ponedjeljak, 5. veljače 2024. godine, ispred zgrade Suda Bosne i Hercegovine okupila se skupina časnika, dočasnika i masa znatiželjnika jedne političke stranke. Okupili su se da ohrabre vođu koji je došao na Sud Bosne i Hercegovine objasniti svoje postupke, izjave i secesionističke namjere.
U tom času jedna ženska osoba, parlamentarna zastupnica, odlučila je pokazati svoju odanost, pa je u Sudu, posvećenom hramu pravde, počela vikati, urlati i psovati. Psovala je Sud, sutkinju i ovakvu državu, a drugi doglavnik, čovjek krupne građe i duboka glasa, uzvikuje:
"Ovdje je danas Bosna i Hercegovina pokopana!"
Država kojoj je stalo do svog dostojanstva, damu koja je došla u zastupničkoj limuzini morala je privesti dok se ne smiri, da je netko ovlašten i nadležan upita kako se zove, gdje je i kada rođena, koje je ime njezina oca i majke, je li ranije kažnjavana… i zadržati je da sasluša pravorijek za ono što je počinila.
Dubok je naš društveni poremećaj.
Nesporazumi se šire i bujaju.
Rastu iz sebe samih.
Sve se može brzo i lako pokvariti i ucrvati.
Kad nastupi duboka trulost i počne se širiti miris koji guši i ubija, može biti kasno.