Tomáš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog (1850. - 1935.), moralna vertikala prve polovine prošloga stoljeća, svako svoje poslanje temeljio je na humanističkim načelima. Kao disident i izbjeglica u Americi, daleko od svoje domovine, stvorio je Deklaraciju o neovisnosti češke države. Dugo je bio njezin predsjednik i osoba koja je, na mudar i miran način, uspješno rješavala nesporazume sa susjednom slovačkom državom.
Problema je bilo napretek!
Ništa se silom zauvijek ne može riješiti. Samosvijest nije oholost. Naprotiv, samo samosvjestan narod sposoban je saslušati glasove drugih, razumno ih prihvaćati i o njima raspravljati. Samo tako, samo u dijalogu i međusobnoj podnošljivosti, moguće je izboriti se na međunarodnoj političkoj pozornici - propovijedao je veliki češki državnik.
A njegov nasljednik Václav Havel, književnik i filozof (1935. - 2011.), uspješno se obranio u srazu s divljim kapitalizmom i njegovim izopačenim shvaćanjem slobode i prava malih naroda. Nakon pada Berlinskoga zida, raspada SSSR-a i komunističkog poretka, na miran način razdvojio je dva naroda i potvrdio svoju moralnu i civilizacijsku snagu.
Često je govorio da najbolji predsjednik, najbolja vlada i najbolji parlament ne mogu sami sve učiniti.
Politika mora biti izraz čežnje i nastojanja da se doprinose sreći zajednice, a nipošto izraz potrebe da se zajednica potlači, ugnjetava i eksploatira - govorio je.
Nakon surovog raspada bivše Jugoslavije, nakon krvavih ratova, svatko se razuman pitao - zašto se u miru nismo razišli?
Zašto nismo postupili na način kako su uradili naši dalji susjedi - Česi i Slovaci? Nismo, nismo ni mogli.
Sretne su zemlje na čijem se čelu u prijelomnim trenucima nađu filozofi, književnici i humanisti kakvi su bili Tomáš Masaryk i Václav Havel. Naše zemlje predvodili su ljudi drugoga profila koji nisu imali dodirnih točaka s filozofskim i humanističkim pogledima slavnih čeških državnika.
Opterećeni mitovima i povijesnim zabludama, u želji da iscrtaju nove granice i sebe dovedu u povijesne knjige, krenuli su u rušilački pohod.
Na tom putu ništa im nije bilo sveto.
U knjizi “U tuđem veku” Dobrica Ćosić (1921. - 2014.), književnik i političar, piše:
“Svet mojih romana ne postoji, nije ni postojao. Ja sam ga izmislio, u nadi da ću u mome narodu pobuditi osećanje dostojanstva. Ova Srbija je mrtvo more. Trebat će nekoliko decenija da se pretvorimo u miran, radin, prosvećen i odgovoran narod. Nisam uspeo. Ja sam poražen”.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se prvog ratnog odlaska u Dubrovnik, u Atenu hrvatske kulture.
U hotelu Anamarija u Međugorju, sportska obitelj Zrinjski obnovila je rad i pošla odigrati prijateljsku utakmicu s tamošnjim košarkaškim klubom. Obnovu rada blagoslovio je don Luka Pavlović. Putovanje do Dubrovnika bilo je zanimljivo. Primio nas je Pero Poljanic, dubrovački ratni gradonačelnik.
Nakon protokolarnog prijma, proveo nas je kroz grad i pokazao ruševine. Na legendarnom Stradunu koji stoljećima ispisuje najljepše stranice sjećanja, vidjeli smo gomile kamenja, maltera, crijepa, vrata, prozora i stare odjeće. Crkva sv. Vlaha, Orlandov stup i Onofrijeva česma, spomenici nulte kulturne vrijednosti, bili su daskama okovani. Bili su zaštićeni, a ipak oštećeni. Kao živi spomenici stajali su i svjedočili o onom što se ni u najtežem pijanstvu nije smjelo dopustiti.
Dok smo razgledali Stradun, najednom, pojavi se maestro Đelo Jusić. Lagano bijelo odijelo, leptir-mašna, s lulom u zubima i kamerom u ruci, prkosio je nevolji u kojoj se grad zatekao. To je bio emotivan susret.
Maestro tiho zapjeva svoju pjesmu “Prijatelji stari, gdje ste…”, Rastali smo se i pošli posjetiti Cavtat. Pitomo i urbano mjesto Žarkovica, nadomak Zračne luke Ćilipi, djelovalo je sablasno. Kuće spaljene, porušene i napuštene. Žive duše ni na vidiku. Nasreću, drevni Cavtat ostao je onakav kakav je i bio.
Nedugo potom, za obranu pred dubrovačkim Županijskim sudom obratila mi se obitelj kapetana Jugoslavenske narodne armije. Rođeni Mostarac, Hrvat po rođenju i opredjeljenju, uoči napada na Dubrovnik našao se sa svojom jedinicom na Ivanjici.
Našao se na uzvišenju s kojeg su se grad i cijela župa vidjeli kao na dlanu. Na radnim sastancima čuo je što se sprema za ostvarenje ratnog cilja na putu od Ivanjice, preko Dubrovnika i Čepikuća, do Stona i Pelješca.
Svjestan svega što se planira uraditi, skupio je snage, izvukao se i pobjegao. Put ga je vodio preko Kosova, Bugarske, Rumunjske, Hrvatske, do Mostara i ponovno Dubrovnika, do uhićenja i ozbiljnog sudskog procesa.
Optužnica za ratni zločin bila je podignuta. Sa svih strana stizale su preporuke za obranu uhićenoga kapetana. Ozračje iz grada prenijelo se u hodnike Županijskoga suda. Pred ulaznim vratima sudnice sreo sam Ninu Hladilo, sutkinju porotnicu. Poznavao sam je kao glumicu Kazališta Marina Držića. Dok smo držali ruku u pozdravu, čudnim izrazom lica i prijekornim, začuđenim pogledom, upita me:
“Nećete valjda Vi braniti ovog čovjeka?”.
“Draga Nina, i Vama su redatelji nekada dodijelili ulogu u kazališnim predstavama koje, vjerujem, ne biste rado igrali”, snađoh se i odgovorih joj.
Rastali smo se i za nekoliko minuta ponovo sreli u velikoj sudskoj dvorani. Svatko u svojoj ulozi. Svatko na svome poslu i u svojoj zadaći.
Kako je glavna rasprava odmicala, i sutkinji porotnici stvari su postajale jasnije. Da je u trenutku našega susreta o događajima znala nešto više, susret bi bio drukčiji. Bio bi onakav kakav je uvijek bio nakon kazališne predstave. Inače, legende dubrovačkog filmskog i kazališnog glumišta, Mišu Martinovića (1926.), Milku Podrug-Kokotović (1930.) i njihovu mlađu kolegicu Ninu Hladilo, bilo je ugodno gledati u njihovim filmskim i kazališnim glumačkim ostvarenjima.
Miše Martinović u 91. i Milka Podrug u 87. godini života mogu se sresti pred dubrovačkom Gradskom kavanom. S njima se može ugodno razgovarati i modernom tehnologijom dopisivati. Za vrijeme otvorenja ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, sreo sam se s Milkom Podrug. Elanom mlade glumice pričala je o probama za novu predstavu u kojoj će uskoro igrati. Dok smo se pozdravljali, tiho reče:
“Mogla bih ja s ovom predstavom dogodine doći na Mostarsko proljeće, je li tako?”.
Ceste od Mostara do Dubrovnika preko Stoca i Neuma, ili Stoca i Trebinja, doimaju se kao zapuštene šumske staze. Kada će se rekonstruirati, proširiti i ispraviti, teško je reći. U posljednje vrijeme na vidjelo izbijaju afere koje zorno svjedoče o “podmuklim” igrama poduzeća Autoceste BiH koje Hercegovinu želi ostaviti u prometnoj izolaciji.
Ako je točno ono što govore ministri i njihovi zamjenici, onda je Ivo Andrić s pravom napisao:
“Pred nama, u ljubičastom sumraku, tone staro Sarajevo. Pred nama se ukazuju dugi, zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju, a ne daju, i onih koji nemaju ništa osim svojih potreba”.•