Naslov za današnju kolumnu posudio sam iz pjesme glasovitog skladatelja Joze Penave (Kiseljak, 1909. - 1987.). Pjesma govori o nekadašnjem životu u gradu na Neretvi. Govori o tomu kako se družilo, pjevalo, pilo, ašikovalo i kako su se, po baščama, ljetne zore čekale.
Pjesma kaže:
Oj, Mostaru, moj beharu,
baščo šarena,
u tebi je slatko grožđe,
smokve i trešnje,
i djevojke, Hercegovke,
ljepša od ljepše.
U tebi je Radobolja,
bistra studena,
i Neretva valovita,
duga do mora.
U tebi je momčadija,
ila, vesela,
grožđe beru, vino piju,
pjesme pjevaju
s djevojkama ašikuju
‘, zoru čekaju.
U tebi je srce moje
davno ostalo,
zbog djevojke Hercegovke, slatke kao med.
bar da sam je poljubio, ubio je led.
Danas se u gradu na Neretvi pjesma ne čuje. Ne čuje se ni zvonki kikot mostarske mladosti. Život je postao sve siromašniji i sve oporiji. Nezaposlenost ovladala. Godinama se razumni, i oni manje razumni ljudi, pitaju - zašto ovo, zašto ono, zašto je ovo ovako, a ono onako i zašto nitko nema odlučan odgovor?
Zašto se problemi pod tepih odlažu kao da će tamo dozreti i jednoga dana uskrsnuti s rješenjima za sve što ljude muči i tjera s obiteljskog i narodnog ognjišta?
Svatko vidi da je ovo stanje daleko od dobra, a još dalje od nekadašnje gizdave ljepote. U ovakvu vremenu i ovakvim prilikama i najotpornijem čovjeku razum i strpljenje mogu se pomutiti. Potrošiti se. Čekajući bolja vremena, ljudi su se rasuli po europskim i prekooceanskim zemljama, a mnogi i po gradskim grobljima i haremima. U ovoj zemlji svoje snove nisu dočekali. Za pametne i radine ljude u velikim zemljama ima mjesta. Pod zemljom osobito. Tamo za svakog ima mira u izobilju.
Od prestanka rata proteklo je dvadeset i pet godina. Četvrt stoljeća!
Poboljšanja nema. Ne vidi se, ne nazire se pa ga nije ni očekivati. Grad životari. Neuređen je, bez prave obnove, luta i, po svemu sudeći, lutat će još dugo. A u narodu se nastanila nada za boljim životom i boljim vremenima. Unatoč neprilikama, sve oči uprte su u entuzijazam gradonačelnika dr. Marija Kordića. Nije mu lako, a kako će i biti?! Na koncu - netko mora stvari pokrenuti. Svatko mu je dužan pomoći i nitko mu ne bi trebao podmetati. Inače, završit ćemo u kaljuži iz koje povratka neće biti.
Svaka rijeka na ovom svijetu, pa tako i plavooka mostarska ljepotica, ima svoju lijevu i desnu obalu. Njezine razdaljine su male. Na nekim mjestima i mostić ih može spojiti. Nije to dvije milje široka sanktpetersburška Neva. U Mostaru se ljudi s jedne na drugu obalu dozivaju i
čuju se.
Kada se čovjek prošeta lijevom obalom, i dandanas na nekoliko mjesta vidjet će stravična ratna razaranja: robna kuća Razvitak, stara robna kuća Nama i zgrada stare općine strše kao strašila, opominju. Kao da je rat jučer završen. Ovakve prizore u glavnom gradu nije moguće vidjeti. Ruševine su obnovljene. U središtu grada nema ožiljaka ratnih razaranja. A bilo ih je. Nimalo manje nego u gradu na Neretvi.
Dijelovi grada na desnoj obali su obnovljeni. Oko Rondoa, središnjeg gradskog trga, Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače i parka Zrinjevac, grad se doima europski. Međutim, uz rub desne obale desetljećima stoje započeti važni objekti koji utječu na razvitak kulturnog, duhovnog i sportskog života jednoga grada i jedne cijele regije, Hercegovine.
Na sjeveru grada, u neposrednoj blizini suvremenog hotela i prodajnoga centra Mepas Mall, prije (zamislite) četrdeset godina započeta je gradnja sportske dvorane. Raskošni prodajni centar nije se sljubio sa svojom okolinom, ni okolina s njim. Od veljače 1985. godine i vremena polaganja kamena temeljca mostarski sportaši žive, treniraju i snalaze se, kako samo vješti Hercegovci znaju i umiju. A grad i regija ishodište su svjetskih sportskih veličina: nogometaša profila Muhameda Mujića, Ivice Ćurkovića, Envera Marića, Duška Bajevića, košarkaša Bojana Bogdanovića, rukometaša Igora Karačića, Marina Marića, Davida Mandića, Marina Šege, tenisača Marina Čilića i Ivana Dodiga, plivačica Amine Kajtaz i Lane Pudar.
Ova i niska drugih velikana do svjetskog trona stasala je bez krova nad glavom. Plivačica Amina Kajtaz trenira u Zagrebu, a mlada Lana Pudar u Sarajevu. Kada razgovarate s Filipom Garmazom, popularnim Pilom, ikonom rukometnoga sporta Mostara i Hercegovine, kao sa stranica jedne monografije doznat ćete sve što je vezano uz njegovu igračku, trenersku i odgojiteljsku karijeru dugu 55 godina.
- U gradu Mostaru iz godine u godinu, bez sportske dvorane, stasaju generacije rukometaša kojima je samo nebo granica. Nekoliko mladih, golobradih mladića, sa svojih petnaest-šesnaest godina kucaju na reprezentativna vrata - s uzdahom i prikrivenim nezadovoljstvom priča popularni Pile.
Pedesetak metara od sportske dvorane, u pravoj liniji, prije dvadeset i pet godina započeta je gradnja nove katedrale Marije Majke Crkve. Iz utrobe gradilišta strše željezne šipke koje svjedoče da je gradilište zastalo u svome nastanku i razvitku te da čeka neka nova vremena.
Malo niže, za oko pet stotina metara od katedralnoga bezdana i beznađa, (opet) prije dvadeset i pet godina započeta je gradnja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Kao da su temelji ovih objekata ukleti. Nikako da se podignu i počnu služiti kulturnim, duhovnim i sportskim potrebama grada. Minule godine crvene su od stida! Je li Mostar postao gradsko siroče ove zemlje?
Početkom tekućeg mjeseca bio sam u Sarajevu. U Vijećnici. Ogromna novčana sredstva uložena su u obnovu građevinskoga i arhitektonskoga dragulja. Dan kasnije sudjelovao sam u obilježavanju stote godišnjice Narodnog pozorišta.
Austrougarska Monarhija okupirala je ovu zemlju, raspakirala svoje kofere i u roku od deset godina podigla veličanstvenu Vijećnicu. Za grad koji je imao tridesetak tisuća stanovnika podigla je Narodno pozorište. Ta raskošna, barokna građevina i dandanas služi dramskom, glazbenom i baletnom ansamblu i gradu koji s okolicom ima pola milijuna stanovnika.
Našoj sumornoj stvarnosti odgovara jedna priča koju sam nekada negdje pročitao.
U jednoj zemlji živjela su tri plemena u prividnom miru sve dok jednog dana vođa većeg plemena nije odlučio pod svoju vlast staviti cijelu zemlju. Tako je izbio dug, surov i krvav ratni obračun. Veliki vođa prisilio je pripadnike dva manja plemena da se zemlja podijeli i da oni na odijeljenom prostoru zasnuju zajedničku upravu. Današnjim političkim jezikom reklo bi se: da osnuju Federaciju.
Pripadnici većeg plemena dobili su više zemlje: plodna polja, šumovite gore i plovne rijeke. Malobrojnim plemenima ostao je krš, siromašna polja i surove planine. Pripadnici većeg plemena navikli su da za njih drugi rade. Oni koji su dobili krš i golet, prionuli su poslu i svakog dana zahvaljivali Bogu na darovima koje im daje.
Sve su to gledali pripadnici većeg plemena. U njih se uvukla zavist. Danima su počeli smišljati kako od manjih plemena odcijepiti još koji komad zemlje. U tom slučaju, oni će se morati povući, odseliti i potražiti novu postojbinu. - Nakon toga, sve će biti naše - objašnjavao je nezasitni vojvoda prvoga, većeg plemena.
Kraj ove priče nije dovršen.
Kako stvari stoje i kako ih ja vidim i kako ih razumijem, razriješit će ih proljeće dolazeće 2022. godine. Kako vješt vrtlar podrezuje grane koje rastu mimo živice, tako će i međunarodne škare podrezati sve ono što je izvan Daytonskog mirovnog sporazuma.
Pa kome pravo, kome krivo!
Roblje ionako nikada nije odlučivalo o svojoj sudbini.•