Bio sam jako slatko dijete za ženke komaraca pa su mi često usisali krv, ali ne samo to nego su u mene ubrizgavali uzročnike malarije Plasmodium zbog toga sam teško obolio pa su liječnici ‘digli ruke’ od mene. Sjećam se da je bio jedan liječnik Europljanin koji me ipak spasio. Imao je hrabrosti dati mi kinin u venu i to mi je pomoglo da prebolim tu opaku bolest koja i dan danas ubija oko milijun ljudi na afričkom kontinentu. Ostao sam živ i evo me u zrakoplovu, a to je uspjeh, ali je početak borbe za diplomu. Ponovno mi se vraća film iz života i sjetim se svog vremena u srednjoj školi Mfantsipim school, jednoj od najboljih srednjih škola u državi u kojoj su većina roditelja htjela slati svoju djecu. Moja profesorica kemije me nije baš voljela, bio sam joj antipatičan. Svi moji prijatelji i ostali studenti su znali da sam joj antipatičan, ali što je tu je, ne mogu mijenjati svoje lice. Zlo da bude veće, ona mi je bila nešto kao savjetnik. Sustav u školi jeste da su studenti zadnje godine podijeljeni profesorima tako da svaki profesor ima raspored kada da pozove određenog učenika kod sebe radi savjetovanja o budućnosti i budućem životu. Moj je red pa sam bio kod profesorice kemije, a u razgovoru sam rekao da bih studirao medicinu. Uglavnom, moja profesorica mi je jasno stavila do znanja da nema visoko mišljenje o meni i akademskom radu i da po njoj najbolje da završim tu školu, nađem činovnički posao u nekoj tvrtki jer je po njoj to moj najviši domet. Zahvalio sam joj za srdačan savjet i otišao. Za završeni ispit srednje škole koji je preduvjet za upis na fakultet profesorica kemije je prognozirala da ću ja pasti kao i moj najbliži prijatelj Baffoe, a onda nabrojala sedmero koji će glatko položiti ispit. Sretna okolnost je to što je taj ispit ispravljen u Velikoj Britaniji i da ne piše ime ili prezime nego tvoja šifra. Kada su rezultati došli, ja sam položio, a moj prijatelj Baffoe također, a od sedmero njenih izabranih, samo je jedan položio. To ju je razbjesnilo, ali, nažalost, nisam je mogao utješiti što je bila neznalica. Nije dobro znala ocijeniti. Iste godine nakon ovog ispita sam se privremeno zaposlio kao profesor biologije u Ghana Nacional Secondary School tako da kada imamo sastanke profesora između raznih srednjih škola sjedim uz moju dojučerašnju profesoricu kemije, ali kao profesor biologije. Apsurdno je, ali je istinito. Iz ovog razmišljanja o mom prošlom životu odjednom me vraća u sadašnjost u zrakoplovu na pisti, ali sada motori rade kao da ćemo poletjeti i stvarno osjetim isto kao što bude kad auto kreće. Malo po malo udaljili smo se iz zgrade zračne luke i krenuli daleko da više nisam vidio zgradu, a onda je nastalo tutnjanje motora kao da te jaka snaga gura nazad u sjedalo zrakoplova, a zrakoplov ljutito sprinta naprijed i sve brže, onda se prednji dio zrakoplova digao nosom prema nebu tako pa smo u dodiru sa zemljom samo stražnjim kotačima, a konačno osjetimo da lebdimo. Ah, to znači letjeti zrakoplovom. Imam osjećaj da motori zadnjim atomima snage pokušavaju gurati zrakoplov u nebo. Cijelo tijelo zrakoplova treperi, naglo gore, a onda dolje pa osjećam nelagodnost u trbuhu, ali nemam mučninu niti mi se povraća. Odjednom okreće zrakoplov na stranu pa vidim glavni grad Gane, Akru, kao što vidim pticu u letu. Lijep je taj prizor, a, uistinu, Akra je noću izvanredno lijep grad. Pošao sam konačno u Europu u tuđini po komad papira, a na njemu piše diploma.Dok o tome razmišljam, odjednom opet mi se misli vraćaju kući u ono vrijeme kada sam bio srednjoškolac. Tada mi je otac bio živ, a bio je strog, ali pravedan i volio nas, a nikada nisam imao osjećaj da sam teret mojim roditeljima, a živio sam dva desetljeća s njima. Ni jednom ih nisam zatekao kako se svađaju ili povišenim tonom razmjenjuju ljutite riječi, a u takvom okruženju sam odrastao kao junior svog oca. Mene je otac zamislio da ga zamijenim kada ga ne bude više među nama. Za mene i za mnoštvo koji su ga poznavali moj je otac, svećenik metodističke crkve je bio oličenje svega onoga što laik običan čovjek vidi u jednom pravom svećeniku, on je kao takav mislio da i ja budem svećenik, kao i on, ali poznajući sebe, znao sam da nisam nikako dorastao njegove norme niti u bilo kojem obliku osobito duševno.Podbacio bi totalno kao svećenik kada bi mene usporedio s njima zato sam se potajno plašio kad me pitao jednom bih li ja razmislio o tome da idem u svećenstvo. Upravo zbog te namjere mene je uvijek zvao da idemo na misu osobito nedjeljom, ali na posljednjoj nedjelji kada sam ga zadnji put vidio zvao me da idem s njim u grad Elmina koji je blizu Cape Coast gdje je moj otac službovao, a tu je trebao držati misu. Išao sam s njim ali na kraju mise vidio sam da je drugi svećenik držao misu.Tada su mi rekli da je mom ocu pozlilo dok je držao misu pa je odveden u Cape Coast u bolnicu. Mene su vodili u bolnicu tamo, a, nažalost, vidio sam prizor koji je i laiku kao što sam bio jasno ukazivao na liječnički propust. Moj je pokojni otac bio sam u sobi u komi, ostavljen da leži na leđima i povraća. Jasno je da se ugušio. Ne krivim nikoga. Ne tražim kazne. Što je bilo, bilo je, a samo se nadam da se to ne ponovi opet nekome drugome. Pozivu kod dragog stvoritelja se neizostavno mora odazvati, ali bez ljudske pomoći. Nažalost, u mojoj obitelji takav propust raznih liječnika se ponovio bar još tri puta, moja tetka, moja sestričina i zadnji moj mlađi brat. Posljednja tri slučaja su se dogodila kad sam već bio u Jugoslaviji.Propada zrakoplov i ja se trznem i vidim da sam u zrakoplovu i letimo preko Sahare, ali ništa se ne vidi nego se u daljini vide trepćuće svijeće koje gore, a to su rijetki osvijetljeni gradovi. Želio sam tada da smo letjeli po danu da mogu vidjeti Saharu s neba. Rano ujutro smo stigli u Rim. Vani je hladno za mene koji prvi put napuštam svoj dom koji je u tropima gdje je temperatura uvijek visoko, a nikada ne pada ispod nule, razumije se da ću osjetiti tu hladnoću i u kostima zato mi je bilo lijepo kada smo nastavili put iz Rima u Cirih u Švicarskoj gdje smo mijenjali zrakoplov... Nastavak idući tjedan.
Crno na bijelo