Kako se može odgovorno upravljati državom ako ne znate kojim kapitalom raspolažete, a danas u EU najveći kapital nije samo imovina nego ljudi? U Hrvatskoj jedino što znamo jest da nas ima najviše 3,88 milijuna, a sve drugo je fluidna, rastezljiva kategorija od broja birača, zdravstvenih osiguranika koji debelo premašuju broj stanovnika, pa do broja poreznih obveznika.
Ova bogata, mnogoljudna zemlja valjda si može priuštiti da ne cjepidlači oko toga ako se kojih 300, 400 tisuća ljudi vode na papiru kao da još ovdje imaju prebivalište iako su iselili. Jednako tako si Hrvatska kao da je Švicarska može priuštiti i to što je teret za financiranje javnog zdravstva, mirovina, obrazovanja uglavnom prebačen na one koji žive od svog legalnog rada, ali ne i od imovine. Ako su stvari već tako postavljene, zašto bi onda bilo važno što ne znamo koliko se u proteklih pet godina od 177.470 građana koji su prijavili privremeni odlazak iz Hrvatske, a zadržali prebivalište u zemlji, u međuvremenu vratilo?
Ili zašto je važno znati ako već ne živimo u uređenom društvu koliko iseljenih nije ni prijavilo da su se iselili za slučaj ako im zatrebaju javne usluge iz domovine? U svakoj sređenoj zemlji građani uživaju brojna prava koja im jamči socijalna država, ali zauzvrat imaju i obveze koje su zbog dobrobiti svih sugrađana dužni izvršavati. Naravno, nema te zemlje na svijetu u kojoj građani neće poželjeti konzumirati sva prava, a izbjegavati obveze, ali su svedeni na podnošljivi minimum.
Hrvatska nije taj slučaj i teško je očekivati od građana da se drže reda kad država nije uređena na način da barem ogromna većina poštuje propise, a osobito političari i dužnosnici, svjesni da će u suprotnom izvrdavanje zakona platiti sankcijama. S razlogom je preporuka EU bila da se sve članice do 2022. uspostave registar stanovništva, koji, usput, ima većina zemalja Unije, ali ne i Hrvatska.
Registra stanovništva, koji bi bio ažurirana baza podataka o učenicima, studentima, zaposlenima, umirovljenicima, poreznim obveznicima, zdravstvenim osiguranicima te biračima, bitna za kreiranje javnih politika na nacionalnoj i lokalnoj razini, još nema... Dok je tako, nemojmo se čuditi što se mnogi ponašaju kao da je država švedski stol s kojeg grabe što im se sviđa, bez obveze da joj išta plate i vrate.