Što zbog kiše, što zbog rezultata finalne utakmice, polijetanje čartera iz Moskve za Zagreb dočekali smo pokisli. Isti oni navijači koji su dvadesetak sati ranije u karavani zrakoplova euforično putovali na “utakmicu života”, u dva ujutro napuštali su Rusiju u znatno drugačijem raspoloženju.
Ponos i sreću snažno je zasjenio taj osjećaj sudačke nepravde koji smo, kasnije ću shvatiti, mi na stadionu doživjeli mnogo jače i bolnije nego većina onih navijača koji su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i cijelom svijetu pratili utakmicu. Uz to razočaranje, i umor je učinio svoje pa smo na povratnom letu za Zagreb bili znatno tiši nego što se to od doprvaka svijeta moglo očekivati.
I kako to obično biva, jutro je donijelo otrežnjenje i jasniji pogled na sve. Nakon povratka iz Moskve zaspali smo kao gubitnici jedne utakmice, a probudili se kao svjetski viceprvaci. Očito je trebalo prespavati, a emocije se posložiti da mi, svjedoci trilera na stadionu Lužnjiki shvatimo kako su Hrvatska i njezina nogometna reprezentacija svjetski hit i da je poraz od Francuske samo jedna mala epizoda u veličanstvenom uspjehu vatrenih u Rusiji.
O nastupu Dalićeve momčadi na ovom Svjetskom prvenstvu, navijačkoj euforiji i simpatijama koje su Hrvati kao narod pobrali diljem svijeta, sigurno će se snimati filmovi. Generacijama će se prepričavati ova jednomjesečna ruska bajka. Nema tih milijardi kuna ili eura kojima bi se jednoj maloj državi i narodu osiguralo ovakvu promidžbu. Stručnjaci će reći svoje, ali iz novinarskog kuta rekao bih kako je ovo globalna marketinška priča desetljeća.
Koliko je Hrvatska popularna zbog ovog sportskog uspjeha, uvjerili smo se i na ruskim ulicama. Dovoljno je bilo imati hrvatski dres ili šal pa da se osjećate kao kakva filmska zvijezda. Svi, od Moskovljana do stranih turista i navijača drugih reprezentacija, prilazili su nama, “običnim” Hrvatima kako bi napravili zajedničku fotografiju. Takvu globalnu naklonost Hrvatska i Hrvati teško da će ikada više doživjeti. Vladala je na moskovskim ulicama prava “kockasta revolucija”. Na kojem god kutu Moskve smo stali, vidjele su se neke od zastava s natpisima gradova iz BiH i Hrvatske. Mladi ljudi, zaogrnuti hrvatskim zastavama s natpisima “Livno”, “Slavonski Brod”, “Zagreb”, “Mostar”…, ponosno su hodali moskovskim ulicama.
Po mnogo čemu su Hrvati bili jedinstveni na ovom Svjetskom prvenstvu pa su tako i u VIP loži na finalnoj utakmici jedini imali dva predsjednika. Uz druge svjetske državnike, utakmicu su na Lužnjikiju pratili predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović. Iako je riječ o jedinstvenoj situaciji, i to ne samo na ovom Svjetskom prvenstvu, ona je potpuno prirodna i logična. Bosanskohercegovački Hrvati imaju itekakve zasluge u uspjehu ove generacije vatrenih. U BiH je rođeno ili su im tu korijeni nekoliko igrača iz ove generacije, a i izbornik Zlatko Dalić rođeni je Livnjak. Uostalom, najbolji igrač prvenstva, fantastični Luka Modrić, nogometno znanje brusio je u Zrinjskom iz Mostara.
Za BiH su podrijetlom vezani Vedran Ćorluka, Tin Jedvaj, Mario Mandžukić, Dejan Lovren, Mateo Kovačić i Ivan Rakitić. Zato BiH možda ima najveći doprinos u ostvarenju povijesnog uspjeha za hrvatski nogomet. Ne samo zbog toga, Hrvati u BiH živjeli su uz ovu reprezentaciju proteklih 30 dana, potisnuvši u drugi plan sve probleme s kojima se i kao pojedinci, ali i kao narod suočavaju. Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović u Moskvi je bio ponosan na sve igrače, a posebno što je među njima veliki broj onih podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Kao i hrvatskoj predsjednici, čestitali su mu na tome i predsjednik Rusije Vladimir Putin te Francuske Emmanuel Macron. Ujedinio je ovaj uspjeh Hrvate s obiju strana granice, i BiH i Hrvatske. Okupio je cijelo iseljeništvo u navijačku euforiju za koju tvrde kako će još dugo trajati. Duh zajedništva je ono što nam je svima trebalo, a nema bolje prilike od ovakvog uspjeha da se to i pokaže. I zaživi. Livno, Kraljeva Sutjeska, Derventa, Kotor Varoš, Žepče, Mostar, Prud, mjesta u BiH iz kojih dolaze hrvatski reprezentativci, došli su na svjetske naslovnice, a ova zaboravljena mjesta sigurno će još jedno vrijeme živjeti na slavi svojih prvaka. Jer za njih i cijeli hrvatski narod oni to jesu. Zlatni vatreni.
Za nas je ovo svakako najbolje i najdraže Svjetsko nogometno prvenstvo, ali ruskim organizatorima treba odati priznanje za sve što su uradili kako bi Mundijal doista prošao savršeno i besprijekorno. Bez ijednog dopinga, tehničkog propusta ili sigurnosnog incidenta spuštena je zavjesa na ovo prvenstvo. Ovakvu kulturu navijanja, toleranciju na ulicama, solidarnost navijača u sreći i tuzi, svijet nije vidio. Nama Hrvatima ostaje sada uživati u dražima ovog planetarnog uspjeha i iz njega crpiti snagu za sva pojedinačna i kolektivna iskušenja koja nas očekuju u budućnosti. Jer takav je život, utakmica u kojoj nekad pobijediš, a nekad izgubiš. Hrvati su trenutačno pobjednici i trebaju to slaviti svim srcem.
Na kraju, ja osobno sam slavio svim srcem dok sam bio u Moskvi, ali i prije utakmice. Imao sam poseban, jedinstven razlog. Na finale sam otišao iz Širokog Brijega iz svatova svoje kćeri Ive. Ona mi je predložila da, uz naš prevažni obiteljski događaj, svjedočim i onome u Rusiji koji će biti upisan zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti. I zbog toga ću 14. i 15. srpnja zauvijek pamtiti i privatno i profesionalno kao dane ponosa i slave. I 16. Nakon Moskve, bilo je jednako nezaboravno biti dio hrvatskoga zanosa koji je dočekao vatrene na trgu svih Hrvata u Zagrebu.
Tri dana sna. A sad se neću buditi.