Upad razularene Trumpove rulje u američki Kongresa 6. siječnja bio je šokantan događaj povijesnih razmjera, ali nikoga nije trebao iznenaditi. Bilo je očito da predsjednik Trump neće prezati ni pred čim da poništi rezultate izbora, da je pobornik bezakonja, bez odanosti demokratskim normama ili institucijama. Pokrenuo je i izgubio mnoštvo lažnih tužbi osporavajući svoj poraz. Pokušao je primorati republikanske dužnosnike da ilegalno izmanipuliraju odabir delegata svojih država u izbornom kolegiju u njegovu korist.
Oduprli su mu se. Izborni kolegij potvrdio je pobjedu Joea Bidena 14. prosinca. Uvjerivši desetke milijuna republikanskih birača u čudovišnu laž da su mu demokrati “ukrali” izbore, planirao je Trump iskoristiti njihovu potporu kako bi izvršio pritisak na Kongres. Upravo je zbog toga pozvao desetke tisuća svojih bijesnih pristaša na skup u Washingtonu 6. siječnja kako bi zastrašili donositelje odluka. Očekivao je ili da će zastrašeni Pence ispuniti njegove naloge ili da će kaos spriječiti Kongres da djeluje. Tog jutra Trump je nahuškao rulju samozvanih patriota da se “bore za (navodno) ukradene izbore” i spase američku demokraciju i poslao ih na Kapitol. Nakon što je bijesna svjetina provalila i krenula divljati kongresnim dvoranama, u potrazi za Penceom i demokratskom čelnicom Nancy Pelosi, Trump nije ništa poduzeo. Nekoliko presudnih sati odbijao je usrdne molbe da apelira na rulju da se povuče ili da pozove u pomoć osiguranje. Zašto? Zato što su izgrednici radili baš ono što je on želio.
Ono što je uslijedilo nakon nereda ukazuje na otpornost američkih demokratskih institucija. Trump je iznenada izoliran, napustili su ga preneraženi članovi njegova kabineta kao i vodeći republikanci čije je živote ugrozio. Oni su također bili bijesni na njega zbog sabotaže drugog izbornog kruga u Georgiji 5. siječnja čime su pobjeda i kontrola nad američkim Senatom završile u rukama demokrata. Trumpu je trajno oduzet pristup Twitteru, prekidajući najmoćniju komunikacijsku vezu s pristašama. U pretposljednjem tjednu svog predsjedništva, izgledalo je da jedva funkcionira u bilo kojem službenom svojstvu.
Što nestabilan, sumanut i očajan Donald Trump još može učiniti u posljednjim danima svog mandata? Osobito zabrinjava to što je očistio vodstvo Pentagona nakon izbora 3. studenog, postavivši na čelne položaje nepodobne lojaliste. To je ponukalo svih deset živućih bivših državnih tajnika obrane, demokratskih i republikanskih, na pisanje zajedničkog javnog pisma bez presedana u želji da upozore na bilo kakvu zlouporabu američke vojske u nezakonite političke svrhe. Još je neobičnije da je predsjednica Predstavničkog doma Pelosi otkrila da je privatno pozvala zapovjednika glavnog stožera američke vojske, generala Marka Milleya, da spriječi Trumpa u započinjanju rata ili korištenju nuklearnog oružja. Savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost, Robert O’Brien, odustao je od podnošenja ostavke i ostaje u Bijeloj kući kako bi pripazio na Trumpa.
U Washingtonu postoje oštre podjele oko toga što bi se sljedeće trebalo dogoditi. Demokrati su ponovno pokrenuli postupak opoziva predsjednika Trumpa, uvjereni da se njegov pokušaj puča mora kazniti kao upozorenje bilo kojem budućem demagogu ili diktatoru. Također postoji rizik da bi opoziv mogao izazvati daljnje podjele u zemlji i učvrstiti Trumpov imidž žrtve i mučenika u očima njegovih pristaša. Mogao bi zakomplicirati najvažnije prve dane i tjedne Bidenovoj administraciji.
Još je teže procijeniti dugoročne posljedice pobune. Čini se da će Trump u doglednoj budućnosti ostati začuđujuće popularan kod republikanskih birača. Značajan dio biračkog tijela, možda 35-40 posto, nastanjuje svijet mašte, zarobljen razmišljanjem o zavjerama i potencijalno sklono počinjenju ili prihvaćanju političkog nasilja. Upozorenje je to demokracijama u svijetu. Američki očevi osnivači nisu bili naivni, predvidjeli su da demokracija može dovesti do nekoga poput Trumpa, prijetnje samoj demokraciji te su izgradili sustav provjere i ravnoteže između izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti osmišljene za onemogućavanje nekoga tko teži tome da bude autokrat. Te zaštitne mjere djelovale su u Americi prošlog tjedna. No kako se brani demokracija od stanovništva čiji je mozak ispran sofisticiranim oblicima komunikacije? Odgovor na to pitanje izmiče nam još od 1930-ih u Njemačkoj.•