Podjela Bosne i Hercegovine vječita je tema. Nepostojeći slovenski non-paper ponovno je aktualizirao tu priču. Zato je zanimljivo vidjeti što kaže povijest – učiteljica života. BiH je za jedne zemlja tisućljetne državnosti, a za druge država bez kontinuiteta, koja je mogla funkcionirati gotovo uvijek ili isključivo u okviru drugih država. Burna je povijest Bosne i Hercegovine.
Između 1154. i 1377. godine bila je jedna od banovina, od 1377. do 1462. kraljevina, a 1463. priznao ju je Rim, ali su iste godine Osmanlije uništili bansku i kraljevsku vlast. Ta srednjovjekovna Kraljevina Bosna bila je katolička i zapadno orijentirana, ali, isto tako, razjedinjena teritorijalnim i drugim interesima najistaknutijih velikaša. Proces potpadanja tadašnje Bosne pod osmansku vlast trajao je desetljećima, a 1580. godine službeno je uspostavljen Bosanski pašaluk, odnosno vilajet, što je naziv za najveću administrativno-teritorijalnu jedinicu u strukturi Osmanskog Carstva. Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat okupirati BiH, a 1908. anektirala ju je i u sastavu tog Carstva ostaje do 1918. godine.
Svih ovih godina, stoljeća, prostor današnje Bosne i Hercegovine povećavao se i smanjivao, dijelio i okrupnjavao. A ti procesi uočljivi su i u proteklih 100 godina. BiH je 1918. postala dijelom Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije. Osnivanjem banovina teritorij BiH podijeljen je po etnozemljopisnim linijama, od kojih su neke imale sjedište u danas susjednim državama. Tijekom Drugog svjetskog rata BiH je bila u sastavu NDH, a poslijeratnim uređenjem socijalističke Jugoslavije, u svojim sadašnjim granicama, BiH postaje jedna od šest federalnih republika.
Od 1992. tri naroda u Bosni i Hercegovini ratuju za unutarnje i vanjske granice. Svi prijedlozi o ustroju bili su uglavnom po nacionalnom načelu. S prvim mirovnim planom u proljeće 1992. godine izišao je Portugalac José Cutileiro. On je predložio teritorijalnu podjelu BiH na više nacionalnih konstitutivnih jedinica. Ni jedna strana u ratu to nije prihvatila. Sličan prijedlog imao je i lord Peter Carington. I taj je prijedlog odbijen. Godinu dana poslije uslijedio je još jedan mirovni plan. Ponudili su ga međunarodni pregovarači Cyrus Vance i David Owen. Predviđali su opstanak jedinstvene BiH podijeljene u deset nacionalnih kantona, koji bi imali ovlasti i u administraciji i u policiji. Sarajevo, kao glavni grad, imao bi poseban status. Provincije s bošnjačko-hrvatskom većinom imale bi nešto više od pola teritorija (53 posto), a ostatak bi pripao Srbima. Upravo su ga Srbi i odbili jer kantoni nisu kompaktno uvezivali njihov teritorij. Taj plan nije bio prihvatljiv ni američkoj administraciji. Smatrali su da nagrađuje etničko čišćenje.
Krajem 1993. godine Owen-Stoltenbergov plan predlaže uređenje BiH kao unije triju nacionalnih republika. Njime se legalizira vojno osvajanje srpskih snaga. Srpskoj republici, po tom planu, sada bi pripalo, kao prije Hrvatima i Bošnjacima, 53 posto. U rujnu 1993. godine Parlament BiH čak je i prihvatio taj plan. Uz uvjet povratka okupiranih teritorija, zbog čega je mirovna inicijativa bila neprovediva.
Amerikanci su sve do prve polovine 1994. godine veoma suzdržano promatrali zbivanja u BiH jer su smatrali kako Europa treba zaustaviti rat. Kako su se približavali njihovi izbori, htjeli su učiniti nešto vidljivo na međunarodnom planu. BiH im se učinila dobrom prilikom. Najprije su posredovali u zaustavljanju bošnjačko-hrvatskog sukoba, što je na kraju rezultiralo Washingtonskim sporazumom, odnosno uspostavom Federacije. Potom je u Daytonu dogovorena današnja struktura države. Bošnjačko-hrvatska federacija s 10 kantona ima 51 posto, a RS, kao cjelovit entitet, 49 posto. Okvirno, jer u međuvremenu je formiran i poseban distrikt u Brčkom koji ne kontrolira ni jedan od entiteta.
Kao što se vidi kroz povijest, mnogi međunarodni i domaći političari veoma su javno dijelili BiH. Međutim, hipoteka podjela nametnuta je samo “tajnom dogovoru” Tuđmana i Miloševića. Koji to nikada nisu potvrdili, ali zato jesu oni koji nisu bili s njima. Špekulacije o Karađorđevu pretvorene su u istinu. Jednako kao i slovenski non-paper o podjeli BiH. Fantomski papir “postao” je službeni dokument.
Paradoks je da su u percepciji razbijači BiH samo oni u koje se upire prstom, a ne oni koji javno prstima crtaju unitarnu državu. Upravo ti i izmišljaju nevidljive neprijatelje kako bi ih oslabili i tako lakše prigrabili sve za sebe. Cijelu zemlju. Danas na djelu nije samo tajno crtanje granica već javno precrtavanje naroda. Više od onih koji na nepostojećim papirima prekrajaju državu, stvarni su joj rušitelji “patrioti“ koji žele da je samo njihova (unitarna). Nikako da iz povijesti nauče lekciju kako je Bosna i Hercegovina održiva samo kao zajednica triju konstitutivnih naroda. Odnosno, BiH može biti cijela samo iz tri takva dijela.•