Iz Kremlja dopiru zabrinjavajući glasovi o mogućem dugotrajnom ratu u Ukrajini, čak i mogućoj upotrebi i nuklearnog naoružanja. Mogu se čuti i zloguke riječi o tome kako je ruska agresija na Ukrajinu samo uvertira za nove invazije! Jesu li najnovija zbivanja u Ukrajini početak kraja rata ili samo kraj početka, pitaju se eminentni vojni analitičari, parafrazirajući Winstona Churchilla iz vremena Drugog svjetskog rata. Postavlja se pitanje: Ponavlja li se povijest, ili se samo – zanavlja? To jest dodaje novo ulje na staru ratnu vatru. Od Kaina do Putina! Po nekim povjesničarima povijest svijeta zapravo je povijest ratova, a ima i onih koji tvrde da je mir samo razdoblje između dva rata. Američki politički filozof japanskog podrijetla Francis Fukuyama, autor glasovitog bestselara iz područja političke filozofije i futurologije „Kraj povijesti i posljednji čovjek“, posuo se pepelom. Smatrao je da nakon prestanka Hladnog rata više „nema povijesti“. A onda je opet – zagužvalo. Puno toga „miriše“ na stavove iz studije (kasnije knjige) „Sukob civilizacija“ Samuela Huntingtona, kojom je ovaj američki politolog proturječio Fukuyami. Nisu samo konfrontacije između davno formiranih civilizacija uzroci ratnih i drugih sukoba, ima tu još puno uzroka, od želje za novim prostorom, utjecajem, resursima, svojatanjem, bogaćenjem na račun drugoga ili trećega i još ponečega. Korporativni kapitalizam, nezajažljiva glad najbogatijih, ostaci komunizma, ranjivost demokracije, povijesne zablude nekih država izazivaju napetosti u svijetu, koje znaju eskalirati u ratne sukobe. Napadnuti se brane i sve tako u začarani krug. Prije desetak godina pričao se vic:
- S kime graniči Rusija?
- Graniči s kim hoće – glasio je odgovor.
No, vic se počeo pretvarati u zbilju, došlo je do ruske agresije na Ukrajinu, a postoje prijetnje i za druge ruske susjede. Ukrajinci se nadaju da će se ruska agresija završiti po onoj Voltaireovoj: „Često je očaj dobivao bitke!“ Chris Hedges, američki novinar, teolog i pisac, dobitnik Pulitzerove nagrade, u razgovoru za Večernji list u povodu hrvatskog izdanja svoje knjige „Rat je najveće zlo“ kazao je da ni Ukrajina ni Rusija neće pobijediti, ali da će Washington postići svoj cilj – oslabiti rusku vojnu silu i izolirati Putina od Europe. Sve se to sustavom spojenih posuda prelijeva na čitav svijet u vidu energetske krize i inflacije, na primjer. Došlo je do novih geostrateških preslagivanja, a kao Damoklov mač nad svijetom se nadvila nuklearna prijetnja. Na to je još davno upozorio njemački nobelovac Grass riječima: „Mamut je na mnogo pristojniji način nestao sa Zemlje nego što se čovjek sprema to učiniti!“ Valja se uzdati u zdrav razum i Providnost; neće valjda doći do Trećeg svjetskog rata (iako neki tvrde da je već u tijeku) ako i vrapci na granama znaju da bi se četvrti po redu vodio lukom i strijelom.
Kroz povijest vođeni su mnogobrojni ratovi koji su određivali granice civilizacija i država, opstanak naroda, odlučivali o stvaranje društvenih sustava. Balkan je priča za sebe, a posebno područje Bosne i Hercegovine, zbog svoga geostrateškog značaja i mjestu susreta triju velikih civilizacija. Granice na Balkanu od prije samo 110 godine ni ne sliče na današnje. Granice današnje BiH u velikoj mjeri određivali su osmanlijski pohodi i mirovni sporazumi između Turaka s jedne strane te Austrije i Mlečana s druge. Gotovo se poklapaju s ucrtanim granicama na mirovnim sporazumima u Srijemskim Karlovcima i Požarevcu 1699. i 1718. godine. Nakon ustanka u Gabeli 1875. došlo je do Berlinskog kongresa 1878. godine kada je Bosne i Hercegovina dobila ime i potpala pod vlast Austro-Ugarske. No, nakon Prvog svjetskog rata dolazi do versajske Jugoslavije, 1939. godine najveći dio Bosne i Hercegovine pripada Banovini Hrvatskoj, a 1941. čitava područja BiH našla su se u granicama NDH. Nakon Drugog svjetskog rata Zapad se umjesto Karađorđevićima priklonio Josipu Brozu i partizanima pa se BiH našla u Titovoj Jugi u avnojskim granicama na temelju ZAVNOBiH-a. No, počinje velikosrpska agresija pa Badinterova komisija odlučuje da granice bivših republika budu granice samostalnih država, što Milošević „nije čuo“ i nastavio po svome. Oko 70 posto teritorija BiH osvojila je srpska strana, ali zahvaljujući sporazumu Tuđman-Izetbegović, Oluji te ratnim uspjesima HVO-a i Armije BiH, srpska strana primorana je na Daytonski sporazum, čiji je Aneks 4 Ustav BiH, s natkrovljujućim načelom: konstitutivnost triju naroda. Tko god planira to izmijeniti, nije svjestan toga da sve vraća na početak.
Charles de Gaulle reče da su opasni samo oni neprijatelji koje ne možemo prepoznati. Daytonska BiH ima više neprijatelja, no prepoznati su. Neki se i dalje ponašaju kao Mujo kad mu je ratni zapovjednik odredio ulogu izviđača. Nakon izvjesnog vremena, dotrči Mujo i reče zapovjedniku:
- Idu dvije kolone nekakve vojske!
- Jesu li prijatelji ili neprijatelji? – upita zapovjednik.
- Idu skupa, valjda su prijatelji – zaključi Mujo.
Washington i Bruxelles svjesni su činjenice da su bh. Hrvati vezivno tkivo, ljepilo BiH te da im treba zajamčiti stvarnu jednakopravnost kroz izmjene Izbornog zakona i djelomične izmjene Ustava BiH. No, jaki lobiji unitarne BiH i dalje rovare, ali prepoznati su. Ponašaju kao jedan nemarni vojnik kad ga je zapovjednik ukorio:
- Nisam te jučer vidio na vježbi kamufliranja!
- Hvala, šefe, na čestitkama – uzvratio je.