Bosna i Hercegovina izašla je iz stanja prirodne nesreće, kako se službeno nazivalo izvanredno stanje zbog pandemije koronavirusa, i odmah ušla u stanje društvene nesreće.
Počelo je politizacijom mise za žrtve Bleiburga i događanjem naroda u Sarajevu, a nastavljeno kompromitacijom organizacije lokalnih izbora koji bi se najesen trebali održati u BiH. Već razbuktalu političku vatru dodatno je rasplamsalo uhićenje federalnog premijera Fadila Novalića kao jednog od osumnjičenika u aferi “Respiratori”.
Državno Tužiteljstvo reagiralo je na medijsko otkriće sporne nabave 100 respiratora, za koje je bez provedene procedure javne nabave angažirana tvrtka “Srebrena malina”, specijalizirana za uzgoj i preradu voća i povrća. Još kada se ispostavilo da su respiratori neupotrebljivi i da je više od pet milijuna eura novca poreznih obveznika uzalud potrošeno, reakcija pravosuđa bila je potpuno očekivana.
Nije trebalo puno čekati pa da se cijeli slučaj s pravnog prebaci na politički poligon. Novalićeva stranka SDA požurila je uhićenje federalnog premijera nazvati državnim udarom i političkom odmazdom iza koje, kažu, stoji njihov formalni koalicijski partner HDZ. Dovoljan “dokaz” im je činjenica da je glavna tužiteljica Hrvatica te da uz Novalića nije uhićen nitko od Hrvata. Tako je u dijelu bošnjačke politike i javnosti Novalić unaprijed oslobođen kaznene odgovornosti i promoviran u žrtvu hrvatske političke odmazde u BiH.
Samo oni koji ništa ne znaju o odnosima u BiH bili su iznenađeni ovakvom reakcijom. Nema ni jednog važnijeg pravosudnog procesa u BiH koji nije “kompromitiran” nacionalnom mržnjom i navodnom spregom pravosuđa s određenim politikama. Naravno, ovisno o tome tko je predmet istrage i procesuiranja, iskazuju se i sumnje u motive i objektivnost tužiteljstava i sudova. Pa tako ni činjenica da na konkretnom slučaju u predmetu protiv Novalića tročlani tužiteljski tim čine isključivo tužitelji bošnjačke nacionalnosti nije spriječila SDA da u svemu vidi hrvatsku hajku na bošnjačke prvake. Novalića je Sud BiH pustio da se brani sa slobode, a i to je svatko tumačio kako mu odgovara. Činjenica da je odluku o puštanju iz pritvora donijela sutkinja Hrvatica nije promijenila stav SDA o “hrvatskom pravosudnom udaru na Bošnjake”. Naprotiv, Novalićevo puštanje iz pritvora za njih je povod da još jače traže ostavku glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužiteljstvo je pod velikim pritiskom, a sama glavna tužiteljica primila je prijetnje, zbog čega je pojačano osiguranje nje i njezine obitelji.
Nije ovo usamljen primjer i neće ni biti, ma koliko se radilo na reformi pravosuđa u BiH. Kao jedino rješenje nameće se uspostava nacionalnih sudova, gdje bi svatko sudio “svojima”.
Ali vjerojatno bi i onda bilo primjedbi pa bi se, umjesto nacionalne pripadnosti, tražila bilo kakva obiteljska ili druga poveznica sudaca i tužitelja s određenim politikama. A to nepovjerenje u neovisnost pravosuđa nije isključivo problem BiH. I u Hrvatskoj se ne pamti ni jedan zvučniji pravosudni proces koji nije nazivan “politički motiviranim”, “montiranim” ili “instrumentaliziranim”.
U BiH je sve to lakše samo zbog činjenice da je to nacionalno podijeljena zemlja u kojoj povjerenje među Hrvatima, Bošnjacima i Srbima nikada nije uspostavljeno. Zbog toga je u političke svrhe lakše manipulirati i poviješću. Razne deklaracije, rezolucije, zaključci koji se usvajaju u parlamentima na svim razinama i ovih dana u BiH se koriste za političke potrebe.
Otprilike se sve svodi na to “tko tebe deklaracijom, ti njega rezolucijom”.
Bošnjačke stranke, uz pomoć srpskih oporbenjaka, u državnom Parlamentu usvojile su Rezoluciju o poštivanju žrtava fašističkog režima i pokreta. Svatko je u ovoj novoj koaliciji imao svoje motive. Bošnjačke stranke htjele su politički ojačati kampanju protiv Hrvata i Katoličke crkve nakon slavljenja mise za bleiburške žrtve, a Karadžićev SDS u toj je rezoluciji uvidio priliku da politički napakosti Dodikovu SNSD-u.
Ovaj im pak uzvraća novom rezolucijom u Narodnoj skupštini RS-a kojom će poništiti, kako tvrdi, “revizionistički sadržaj” one usvojene na državnoj razini. U središtu obiju rezolucija su “ustaše” kao, čini se, jedini fašisti po mjeri Sarajeva i Banje Luke.
Iako neobvezujući dokumenti, rezolucije i deklaracije u poslijeratnoj prošlosti bile su sredstvo da određene političke, a zapravo nacionalne, grupacije pokažu svoju dominaciju u odnosu na one malobrojnije i “dorađuju” povijest. Kao i u pravosuđu, sve se promatra kroz maglovite nacionalne naočale. Izvjesno je kako ništa dobroga nisu donijele ni BiH ni pomirenju u ovoj zemlji. Tri bh. naroda teško će do zajedničke prošlosti i pravde.
A bez toga stanje društvene nesreće potrajat će dulje od bilo koje pandemije. U usporedbi s bolestima bh. društva, COVID-19 obična je prehlada.