Teško je bilo pobjeći od flashbacka nakon što je neuvjerljivi talijanski sudac već u 13. minuti pokazao na bijelu točku, a kamera prije samog svečanog čina fokusirala dobro nam poznato, smireno lice izvođača iza kojeg je more puno većih utakmica nego što je bila ova u šesnaestini finala Europske lige između Seville i Dinama na Pizjuanu.
Pa i to, ali ne samo to, govorilo je da nema šanse da promaši. I da nas je sudbina ovaj put smjestila s pogrešne strane Ivana Rakitića. Baš kao što smo u ljeto 2018. bili s prave, kad je mali plavi iz kantona Aargau švicarski precizno, oči u oči kao toreador pred životinjom koja je sad već svjesna svoga kraja, bio predodređen da zadaje one posljednje udarce nakon kojih više nema nazad, a hrvatsku euforiju sa svakim sljedećim pomiče korak bliže nebu.
Jednog dana kad netko odluči na platnu il' ekranu ovjekovječiti filmsku priču najveće vatrene sedmice, neće pogriješiti ako za uvodni kadar izabere onu čuvenu snimku s krova zagrebačkog nebodera u trenutku kad se muk i strepnja na Jelačićevu trgu uz gromoglasan urlik njegova prezimena u prijenosu pretvara u zdenac beskrajne sreće, a baklje pale jedna za drugom kao lampice u novogodišnjoj noći. I ne samo zbog tih jedanaesteraca, danas kad znamo da Rusija bez Modrića ne bi bila moguća, znamo i da je ne bi bilo ni da najveći uz rame nije imao sebi ravnoga - Rakitića.
I možda nikad Real i Barca kroz dvije tako velebne figure nisu tako skladno svirali kao na tom Svjetskom prvenstvu uoči kojeg su Španjolci dan prije početka ostali bez izbornika jer je Julen Lopetegui prihvatio sirenski zov Bernabeua. Jer, ono zlatno doba furije od 2008. do 2012. ipak su pisale ikone Blaugrane. U tu veliku Barcelonu, za mnoge najveću momčad 21. stoljeća - mada su realovci i u tom "mini-ciklusu" na kraju osvojili više ušatih pehara - Rakitić je stigao 2014. kad već Guardiole više nije bilo, a tri tenora Xavi, Iniesta i Messi spustili su se za oktavu niže. I kao u svakom velikom klubu, nepovjerenje je dugo trajalo, možda sve do onog trenutka kad Rakitić u završnom činu premijerne sezone već u 4. minuti berlinskog finala Lige prvaka dovodi Enriqueovu momčad u vodstvo protiv Juventusa. A jednom kad Barca povede u finalu, povijest govori, titulu više ne ispušta iz ruku.
U ljubavi Seville i Rakitića nekoliko je zapravo priča kakve današnji nogomet sve manje poznaje. Njegov prvi dolazak, u zimu 2011. godine, bio je iznenađenje, ali i samo jedan od briljantnih pogodaka direktora Monchija, čovjeka koji stoji praktički iza svih uspjeha najvećeg malog kluba Europe, koji od četrdeset šeste nije osvojio španjolski naslov, ali je zato drugi najjači europski kup osvajao u seriji. Sevilla je tog pričuvanog golmana za direktora postavila 2000., a uz kraću epizodu u Romi, sad je već dvadeset godina u sedlu. On je čovjek-klub.
U Sevillu je nemoguće se zaljubiti. Rakitić je u drugoj utakmici za klub zabio autogol, u trećoj prvijenac u suparničku mrežu, a već nakon dva mjeseca otkrio je: "Zaljubio sam se! Nije još ni travanj, a ja već ležim u svom vrtu i sunčam se!". U Gelsenkirchenu bi u to doba godine prije sreo polarnog medvjeda nego što bi ležao na suncu. Onda se dogodila Raquel. Ostalo je povijest. Uključujući i onaj odlazak u Barcelonu koji mu ni najvatreniji navijači nisu imali srca zamjeriti, mada je bio prvi strani kapetan nakon Maradone.
Jer, tko bi odbio poziv kad je s druge strane Leo Messi? Ivan Rakitić, fantazist od čijih se poteza pada u sevdah, na Camp Nouu podredio je svoj talent maksimalno, ispunjavajući svaku naredbu i uputu. I tako na neko vrijeme produžio život toj velikoj momčadi, da bi ga poslije svega pokušali utrapiti u razmjeni. Onda su dobili odgovor: "Pa nisam ja vreća krumpira!". Barcelona jedina, mada je svakako najpoznatija, koja nije shvatila onu da ako ne znaš cijeniti ni one koji su ti bespogovorno služili, bolje da ne znaš kakva te sudbina čeka.
Ernesto Valverde nazvao ga je stopostotnim profesionalcem kakvog u životu nije vidio. U tjednu pred nama imat ćemo ga prilike još jednom, ako Lopetegui ne bude nemilosrdan prema publici, vidjeti u Maksimiru. I zato je četvrtak praznik nogometa, veći nego kad je posljednji put dolazila Sevilla. U Sevilli su njegov povratak dočekali citatom iz Evanđelja po Luki! Slučajno se tako zove Ivanov otac. "Iznesite najbolju odjeću i odjenite ga. Stavite mu prsten na ruku i sandale na njegove noge.". Jer, vratio se Sin. Ali ne Razmetni. Već pravi, nepokvareni, istinski sevillano. Jer, ne kaže se bez razloga - otkud ti je žena, odatle si!