Nezahvalno je predviđati, pogotovo sudbinu zemlje izložene tako brutalnoj ruskoj agresiji kao što je Ukrajina, ali ipak: da, nije nemoguće da Ukrajina postane članica Europske unije prije nego Srbija! Ako se nastavi ovaj trend kakav vidimo sada, ova situacija u kojoj Ukrajinci ne brane samo sebe i svoju slobodu, nego brane i Europu, dok Srbi ponovo biraju Aleksandra Vučića i grade svoj "čardak ni na nebu ni na zemlji" (ali bome ni na zapadu), onda zaista hrabra i ponosna nacija koja je tek prekjučer počela popunjavati upitnik za članstvo u EU može u nekom nevjerojatnom spletu povijesnih i geopolitičkih okolnosti prestići zemlju koja pregovara, ili glumi da pregovara, o članstvu u EU već devet godina.
Europska unija, naravno, ni sama nije sigurna da želi daljnje proširenje, a Ukrajina je pregolema, bila je prenesređena zemlja i prije ruske agresije, a problemi se samo multipliciraju s agresivnom Rusijom u toj jednadžbi. Puno je, dakle, argumenata protiv naše prognoze, ali isto tako postoji i puno argumenata za. I oni su sažeti u rečenici koju ponavljaju toliki šefovi država i vlada na zapadu, a koju je ponovila i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen kad je, u subotu, posjetila Kijev i rekla ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom: vaša borba je i naša borba. Putinova Rusija ne smije pobijediti u Ukrajini. Zbog mira i stabilnosti u Europi i svijetu, Putinova Rusija mora biti poražena i mora biti viđena kao poražena, kako je to sročio britanski premijer Boris Johnson, još jedan koji se ovih dana pojavio u Kijevu, u snažnoj gesti podrške Ukrajini.
To je taj moralni imperativ koji nezamislivo i nemoguće članstvo Ukrajine u EU čini, zapravo, i zamislivim i mogućim. Ne i sigurnim, jer tijek rata još se može promijeniti na stotinu dramatičnih načina. Rusija je još može izvući neku vrstu pobjede nakon ovog poraza (što je zločinačka opsada Kijeva svakako bila - poraz Rusije). Moguće je i ono što govori Oleksij Arestovič, jedan od savjetnika u uredu predsjednika Zelenskog: da rat koji je započela Rusija bude toliko dug da zapravo potraje još desetak godina, s razdobljima primirja i razdobljima žestokih ruskih ofenziva (i još žešće ukrajinske obrane, vjerujemo). Primiti u članstvo Europske unije državu u ratu, tako raskomadanu, tako masakriranu, nije nešto što zvuči realno. Ali baš zato što je masakrirana na braniku ne samo svoje slobode, nego i slobode čitave Europe, i baš zato što agresor u tom ratu ne smije pobijediti, baš zato što su ulozi u tom ratu toliko veliki i važni, u jednom trenutku sve može postati realno.
Dok Srbija, za to vrijeme, bira ostati zarobljena u ulozi koju utjelovljuje glavni glumac Aleksandar Vučić i koja je možda imala smisla do 24. veljače ove godine, ali od tada više ne postoji svijet u kojem baš sve prolazi. U kojem prolazi i veličanje genocida i intimno suosjećanje sa zločinačkom ruskom politikom, toliko sličnoj zločinačkoj velikosrpskoj politici negiranja susjednih nacija i država do te mjere da ih treba etnički očistiti i okupirati u agresiji upakiranoj u mit o "denacifikaciji" ili čemu već. I u kojem istovremeno prolazi kretanje prema članstvu u Europskoj uniji (ne i prema NATO-u). Ali to Vučićevo kretanje prema EU je tako loše glumljeno, u takvoj suprotnosti s istinskim europskim vrijednostima, da je mnoge iritiralo i ranije, a kako neće sada, kad Srbija odbija obvezu kandidata koji pregovaraju o članstvu u EU da usklade svoju vanjsku politiku s europskom, što u ovom trenutku znači da se priklone sankcijama koje EU uvodi prema Rusiji.
Već dugo se zapravo u Europsku uniju može ući samo s jednim stavom, koji pojednostavljeno glasi ovako: želimo vam se pridružiti, pokucat ćemo na vrata, a ako ta vrata ostanu zatvorena mi ćemo, nemojte se ljutiti, ući kroz prozor, i kroz dimnjak ako treba, jer toliko to želimo! I Hrvatska je zapravo ušla u EU s takvim stavom, koji je svakako postojao u vladama Ive Sanadera. Takav stav, koji jedini "pali", Srbija nikad nije imala, ni u najidealnijim, najmirnijim vremenima. A Ukrajina ima takav stav, koji tu zemlju može daleko pogurati i u trenucima kad joj je najteže, a kamoli kad pobijedi Rusiju. I zbog toga kažemo: prije će u EU ući Ukrajina predsjednika Zelenskog, nego Srbija predsjednika Vučića. Sve se to još može promijeniti, ali to je neizrečeni duh ovog trenutka, ako ne i epohe.